Razmišljam ovih dana o promjenama u životu i svemu što donose..o kompliciranosti ljudstva,moralu,etici..o tome što nas čini ljudima u smislu vrline..što zapravo znači biti čovjek? opet u smislu vrline i svega što nam se nameće..o onome što se podrazumijeva kao normalno..o onome za što nas uvjeravaju da je normalno...što si to zapravo namećemo sami pod normalno i u koju to svrhu? ili smo samo životinje.. ipak..nakraju? ili je i to jedan od izgovora koji volimo koristiti kad onak za ozbač-ozbiljno zajebemo?
iskreno..cijeli se život izrugujem jednostavnosti..u smislu konzervativnosti..u smislu običnosti i rutinskih,nametnutih navika..no eto situacija me ovih dana tjera da se pitam jesu li naši stari ipak u pravu? treba li žena zaista biti žena kao dobra,mila,tiha radnica..majka,kućanica,supruga..a muški kakvi već jesu u tom istom passe tonu?nekako me sve tjera na to da počinjem misliti da je tome tako kako bi se ljudi ograničili i poštedili mnogočega...sakrili svoje pravo ja..možda su one neugledne žene kakve viđamo zapravo umjetnice pošteđene tereta svog talenta kako bi izbjegle kritiku..možda su sve poslušne vjerne supruge zapravo divlje u srcu i pomalo razuzdane ali znaju da na kraju to ne služi ičemu sem vlastitoj zadovoljštini i nekim sjećanjima...kako uskladiti životinju u sebi sa čovjekom kakav bi trebao biti a da putem ne povrijediš,ne razočaraš,ne izdaš baš nikoga pa ni sebe?
možda upravo ta životna jednostavnost nametana i podrazumijevana godinama skriva tu tajnu...
iako to na koncu opet znači raditi protiv sebe..udati se,kuhati,prati,glačati,biti majka,biti dobar djelatnik,ne žaliti se i ne biti glasna..zatomiti sebe i sakriti se od povrijeđenosti i razočaranja,od gubitaka i boli..možda ipak i nije tako visoka cijena?!
Post je objavljen 17.09.2006. u 20:12 sati.