Marketing
nova stranica
Trebalo mi je sve ovo.. trebala mi je ova daljina, sve ove patnje koje sam prošla, suze koje sam isplakala, sve riječi koje sam si govorila a znala sam da nemaju smisla... možda se i sramim šta sam takva, šta sam čovijek koji želi sve, a nema sve.. ne mogu reći da nemam ništa.. u stvarnosti imam sve.. imam ljude oko sebe koje moje dane čine upravo onakve kakve bi htjela da budu.. dobro, možda ne u potpunosti..ali tu su negdje, uvijek su tu negdje, i kad to želim i kad to uistinu ne želim.. ali tu su... čak sam i razgovarala s osobom o kojoj nisam ni zamišljala da ću ikad pričati i govoriti upravo ono šta sam mislila i osijećala... recimo da sam okrenula novu stranicu u svome životu.. nisam još, ali na tom sam putu.. još se neke stvari moraju dokraja riješiti, još se mora staviti ona zadnja točka na kraju rečenicu. Kakvi smo mi ljudi. To je neopisivo... nakon nekog vremena tek shvatimo šta smo radili, šta smo popuštali, praštali, cijenili, dizali u nebesa, hvalili... uz svu sreću koju smo imali, ne vidimo ono najbitnije.. ono šta nas u biti ubija, mjenja... polako sam već shvatila da me je uspio promijeniti.. ali nije kriv. Ja sam kriva. Ja sam to dopustila, dopustila sam da me promijeni, da utječe na mene. Ali nema veze.. to je samo još jedna nova lekcija koju svi prolazimo. Nije mi bilo loše, bilo mi je predivno. Sve ono šta sam nekad htjela on mi je pružio. Osijećala sam se voljenom, sigurnom.. ali nije to to.. sad se pojavljuje sve ono šta nisam vidjela, sve ono šta nebi vidjela niti sa povećalom da su mi ga dali u ono vrijeme. U ono vrijeme kad mi ništa više nije bilo važno, kad sam živjela samo za dane koje sam provela s njim. Više nema smisla. Tko sam ustvari ja? Recimo da se još nisam otkrila, niti da se želim otkriti, još se uvijek skrivam u većini pokušavajući naći svoju ličnost, ono svoje „ja“ koje nikome neću dopustiti da ga zgazi, slomi, uprlja.. ne, ne.. volim upornost. Volim ljude koji su jako, jako uporni. Kad znaju šta žele, i dobiju to bez obzira šta napravili.. volim one koji se trude, koji ne odustaju. Koji imaju svoje „ja“. To su ljudi koje cijenim i poštujem. Ja sam ovih zadnjih godinu dana ispala kukavica, ispala sam onakva kakva nikad nebi htjela ispasti, kakvom se nikad nisam htjela zamišljati. I to se upravo dogodilo. Nestalo je sve ono šta sam bila gradila, sve ono što sam uložila da postanem jedna neiskvarena osoba, osoba sa svojim stavom, svojim ciljem. ali nikad nije kasno, nije kasno da dignem glavu i ponovno da šetam dignutom glavom gledajući na svijet kao na jednu veliku avanturu. Avanturu koju treba znati igrati. Mogu reći da sam se vratila. Ponovno sam stavila svoje stare naočale.. nisu ni žute, ni plave, ni zelene.. one su šarene.. želim ponovno živjeti u onom šarenilu, u onom svijetu gdje je igra najbitnija stvar... tu sam negdje.. jako blizu....
hvala svima koji su uz mene.. cijenim to :)
Post je objavljen 12.09.2006. u 21:44 sati.