Tračaju me, a nisam bogata ni slavna.
To mi, posve prirodno, ide na jetricu.
Bogati i slavni mogu tužiti tračere.
Tračeri u svoju obranu mogu reći da javnost ima pravo/želi znati.
Kad ste obična osoba iz malog grada možete jedino izrađivati
voodoo lutke i uzvraćati istom mjerom.
Tračanje je sastavni dio života i ne može se suzbiti.
Već godinama susjedi, poznanici i rođaci nemaju materijala
o meni. Sigurno već misle da sam antisocijalna.
Mislila sam da sam se uspjela zaštititi, no mali grad je
uzvratio udarac.
Ipak, u malom gradu relativno je lako saznati što se priča
i tko priča.
Kad saznate tko, iznenedite sami sebe kako kreativno-zlobni
možete biti.
Stvar je potekla od prijeteljice koja se,pretpostavljam, polu-ozbiljnozafrakavala pred muškom trač-babom.
Trač-baba je bio toliko babast da sam saznala sve o nagađanjimau vrlo kratkom roku.
Prvih 2 sata bila sam užasno uvrijeđena.
Sada prijateljici tek užasno zamjeram izbor trač-partnera.
Na stranu to da takav trač može čovjeku otežati život.
Posebno u malom gradu.
Još se ništa nije dogodilo,pa valjda nije bilo velike štete.
Povremeno ipak kreativno-zlobno maštam.
Pouka priče- tko se trača laća od trača i pogiba.
(recite to 3 put brzo!)
Razmislite o tome drugi put kad vas jezik ponese.
Post je objavljen 08.09.2006. u 19:58 sati.