Dan mi je prošao prilichno brzo. Popodne sam prowela s Iwanom. Nismo se widjele wec gotovo godinu dana. Iako smo se cesto cule, jako mi je drago što sam je widjela. Znala sam da će me ona znati utješiti, ako ništa drugo barem mi nakratko vratiti osmijeh na lice. Dugo smo pričale i widjela sam da je i njoj teško to swe palo, a najviše to što sam to morala saznati na takaw način, i što je ona morala biti ta koja će mi to kazati. Prije nego sam se vraćala kući sam josh jednom swratila do groblja. Htijela sam josh jedom posjetiti mamu, a i Dadija.. Neznam kako bih uopće opisala osjećaje i misli koji su mi prolazili glavom dok sam stajala ispred njegowa groba. Nisam se mogla suzdržati, morala sam zaplakati. Slomio me sam pogled na grob. Žalila sam samo da bude Iwana kraj mene, ali joj nisam htijela ni reči da se wraćam tamo, jer nisam htijela da opet to prolazi samnom. Jučer, kad je došla samnom,...widjela sam u njenim očima da želi što prije otići odande, i da sam samo pogoršala stvari kad sam je zamolila da pođe samnom. Nisam je htijela podsjećati na swe što se desilo, ali znala sam da sama neću moći. U ponedjeljak se vraćamo u Zurich, ali znam da će dio mene ostati ovdje. Na onome groblju. O Bože, prvo mama a sada Dado... Kaj sam ja fakat tak loša osoba da mi se to događa?
Post je objavljen 07.09.2006. u 23:25 sati.