mrzim sebe. mrzim se. tisuću puta se mrzim.
zašto? zašto uvijek oni kojima najviše vjerujem? i zašto sam uvijek ja ta koja pati?
moj prijatelj.... moje utočište.... ali ipak.... što je uopće povjerenje? što je prijateljstvo? zašto uopće ikome vjerovati kad, prije ili kasnije, svi te razočaraju... i tu nema iznimke.
ne mogu se oteti tom pitanju.... zašto? zaštooo?
ponekad mi je žao što uopće živim. žao mi je. zar sam toliko loša osoba da to zaslužujem? zašto jednostavno nisam mrtva pa da završimo s time? čini mi se da bi svima bilo bolje...
više nikome ne vjerujem. čak ni sama sebi. ni svojim procjenama. nikome i ničemu.
mislim da odsad više nemam frendova....
prepuštena sam sama sebi.
tak je valjda i najbolje.
vraćam se starim metodama. znam da to šteti meni, ali fizička šteta manja je od one psihičke koju bi mi drugi nanijeli....
a i cosmo.... moj buraz.... nisam ga još prežalila. nikad ni ne bum. ali on je bar imal hrabrosti.... hrabrosti za smrt.... ja je nemam....
i kak dalje? kak sutra? najbolje da odem.... negdje daleko.... di me niko ne pozna..... i da počnem ispočetka. od temelja.
da. odlazim. ne znam kamo ni kako, ali idem. tamo gdje ne postoji izdaja. tamo gdje ne postoji ljubav. tamo gdje ne postoji MRŽNJA prema ljudima koje sam nekad voljela.
Post je objavljen 02.09.2006. u 02:17 sati.