Marketing
...život obične i uvijek same teenagerke...
...evo, sad sam dobila inspiraciju za pisanjem...no prije svega...hvala borisu na tako divnom komentaru...a ne znam zašto nisi uspio komentirat prošli posta...žao mi je...i da, sad sam došla s treninga...umorna sam k'o pas...a opet imam trening u 6...i još ga Peha vodi...a ne da ću umrijet...ali bilo kako bilo ja sam dobila inspiraciju da pišem i to o ljubavi...što reći nigo da je to najveće sranje u svakom ljudskom životu...to je ono što te tjera da plačeš i kad si sretan...ali ponekad budeš i sretan zbog nje...što se meni nikada nije dogodilo...sve moje ljubavi bile su i ostale sranje...pa zar sam ja toliko ružna i možda preobična cura koju nitko ne voli...ako da, zbilja to ne mogu vjerovati...ali samo dam postavim par pitanja...zar se ja uvijek moram zaljubiti u pogrešnu osobu...zar moram shvatiti da je to gad tek da se polako počinjem zaljubljivati u tu osobu...možda mi je suđeno uvijek biti sama i uvijek se skrivati u tami...ali možda je to samo moja podsvijest...sva ta tama koja me okružuje...sva ta samoća...no kao što boris (mrvica) kaže...da nema robije meni bi bilo jako dosadno...koliko god mrzila tog čovjeka, on uvijek unese malo smijeha u moj dosadni i uvijek tako monotoni život...kad smo već kod njega, sad je došao kući i znate što...zaboravio ključeve u autu a auto mu na servisu...šta bi bilo da sam ja još ostala na treningu...da sam ostala kao obično pričati s trenerom i gledati zagrijavanje seniorske muške ekipe...mislim da bi posljedice bile katastofalne...mislim da bi on dobio infarkt...iako se bojim da ga već odavno ima...ili bar on tako kaže...no napokon sam shvatila da se samoća suzbija radom i smijehom...ali kako da nađem snage za smijeh kad znam da me nitko osim moje mame ne voli...kako da nađem snage kad znam da mi je suđeno živjeti u samoći i zauvjek biti zarobljena u vlastito očaju...gdje na nađem podršku kad znam da ju dobivam samo iz sažaljenje...zbilja ne znam kako ću nastaviti sa svojim životom...no sigurna sam da ga neću okončati jer mi je drago što sam dobila priliku da ga proživim...ali mislim da su ljudi koji su namjerno okončali svoj život najveće kukavice jer nisu mogli izdržati sve što im život pruža...mislim da pi se ti ljudi sad kajali što su to napravili...ne znam kad ću shvatiti bit svog postojanja ali bi željela što prije...kad to shvatim, shvatit ću možda i zbog čega sam osuđena na vječnu samoću...tko zna...
mislim da se ovog gore većina pripadnika drugog spola ne drži...ali bi bilo lijepo ako se mogu toga držati jer bi svima pomogli...
Post je objavljen 28.08.2006. u 12:39 sati.