Marketing
svugdje oko mene, a najviše u meni...
Jeste li se kad probudili razmišljajući o vašem snu, u kojem ste bili, u kojem ste pred pet minute vodili bitke, borili se... ovaj put sam i ja išla takvim tokom... nevjerovatno je kako te san može natjerati na razmišljanje... a jedna mala sitnica okupira ti misli 100 na sat... i onda se počmeš pitati ima li kakav razlog zašto sam baš taj san sanjala, zašto je sve to tako ispalo... zašto nisam drukčije postupila... i dali sam dobro postupila... i dali sam baš tako trebala postupiti... sanjala sam njega... njega koji mi je stalno u mislima, pa čak i u snovima... zašto me barem ne može pet minuta pustiti, da malo sredim svoj mir, da napokon odlučim kako ću i šta ću... ne, on se mora pojaviti u svakoj sitnici na koju pomislim. Oblaci pod kojim smo zajedno držeći se za ruke razmišljali o životu, sanjajući naše snove kako ćemo zauvijek ostati skupa, onako sretni i zagrljeni.. more, u kojem smo se zajedno kupali, grlili, mazili... ona klupica u parku u kojem smo izmjenjivali svoje nježnosti... ova dva prestena na ruci koja mi je poklonio... one naušnice koje mi je kupio.. majicu koju mi je poklonio... sve me podsjeća na njega... možda ni ne želim u potpunosti priznati da na njega mislim 24 sata dnevno... da ne prođe niti jedna jebena sekunda da ne pomislim na njega, da ne pomislim šta radi, kako je, dali je sve u redu... dio mog sna je bio zaista čudan... došao je... i poljubio me je, htio je maknuti svoje usne sa mojih, a ja sam ga još više uzela k sebi.. ljubili smo se.. kroz mene su prolazile sve emocije... tim tzv poljupcem shvatila sam da je on sve šta želim imati, i da mi ništa više ne treba, da je on razlog zašto sam i sretna i tužna... shvatila sam da ga volim, onako luđački... tad je rekao jednu rečenicu..koja me je povrijedila.. i počela sam se derati, iz sveg glasa... vrištala sam, plakala.. bila sam bijesna... i otišla... koliko god da sam bila hrabra šta sam otišla, tolikom sam mjerom bila i kukavica.. vratila sam mu se.... pričali smo.. i tu je moj san završio.. tu su nestali svi moji osjećaji.. i nestao je i on.. probudila sam se, i nisam ga imala kraj sebe... kako je čudno da je taj moj san opisao sve moje osjećaje koje trenutno osjećam.. poželim ga imati kraj sebe, izmjenjivati poljupce s njim, onako kako smo samo nas dvoje znali... a poželim vrištati, derati se iz sveg glasa, plakati, skakati, lupati.. i poželim krenuti dalje, ali on je taj koji me sprječava... neznam više šta da mislim.. volim ga... i više nego šta itko misli... sve šta želim je da napokon dođe, da se vrati ona stara osoba koju sam nekoć jako voljela,i da nastavimo tamo gdje smo stali i zaboravimo na sve ovo šta smo proživjeli...da nastavimo kao da ništa nije bilo,kao da se ništa nije ni desilo..znam samo jedno, a to je da mi je ova daljina pružila samo da ga još više volim.
Post je objavljen 26.08.2006. u 10:33 sati.