I šta da ti čovjek sad kaže?
Kako da se postavi i šta da radi?
Kuda da krene?
Reci mi...
Odlučila sam savaki put napisati baš stvari koje mi padne na pamet taj tren, pa onda krenuti s postom...
I nemam pojma zašto mi je baš to palo, i ne svađam se s nikim, i ne muči me ništa, danas, danas sam opuštena, smirena i svoja...pomirih se s ljenčarenjem i prespavah jutro, a onda još malo ljenčarenja, pa na kraju sastančić kod mladih roditelja, pa naravno da smo većinu vremena gledali i gugutali u pravcu malene djevojčice i njezinih prekrasnih veeeelikih očiju...
Jedan tako običan, tako svakodnevan susret i razgovor, a opet tako poseban, šta ja znam, smiren, onaj s filingom pao mi je kamen sa srca, mada mi na srcu nije niti bio kamen, ali neznam drugačije opisati...mir i baš mir...
Planiranje putovanja pred menom, pakiranje samo najnužnijeg, posjet knjižnici bez obzira što imam previše nepročitanih knjiga na mojim policama, tu i tamo neko fotokopiranje da se malo obrazujem i u drugom smislu osim kulturnog...zadovoljstvo što ću napokon napustiti ovaj grad, odmoriti se od ulica koje volim neizmjerno, od kiše, od tramvaja, od istih tema i problema, i možda je ružno što govorim, ali i od prijatelja...ponekad je zbilja potrebno da se odmorimo jedni od drugih, pa makar nismo u kriznoj situaciji ili lošoj vezi...odmor od svakodnevnih lica definitivno je potreban...
Počela sam upozoravati ljude da ću isključiti mobitel, pregledati ga jednom dnevno da vidim jel me tko zvao, i ako je zbilja nešto hitno neka mi napišu sms...idem na mars, i odande nema niti brzog povratka, niti mailova, niti telefoniranja, mars u meni je zabačeno mjesto koje treba istražiti...a može biti opasno po druge, i ja sam jedina očito sposobna suočiti s njegovim bespućima...
Ponest ću... punu torbu knjiga razno raznih, šarene flomastere, veliki blok za ideje, hrpu perlica, umornu dušu, puno srce, kabanicu i sjaj u očima.
Pišem vam još prije nego se lasiram na mars, što se planira negdje u srijedu :-)
Do tad...nek svira...