Sinoć sam ležala u krevetu i glavom mi je prolazio jedan savršen post, ali ljenčini je bilo preteško ustati, upaliti komp, čekati 5min (toliko mojoj ljubavi treba da se pripremi za rad, nema mogućnost multitaskinga kao recimo ja), tako da ću se truditi savršenstvo učiniti bar tečnim za čitanje.
Pričala sam vam o nekoj tamo lobotomiji...još traje, jep...samo što se sad s ljubavnog polja proširila dalje...
Toliko sam se bila uljenila ovih dana da mi je naprosto išlo naživce kada bi me netko zvao na telefon sa zahtjavima oko obavljanja nekog posla, nekog razmišljanja, računanja ili nekaj tak...samo sam željela sjediti u kuhinji moje drage prijateljice i gubiti dane...došlo je i do toga da mi se na kraju nije dalo spremati niti da odem do njezine kuhinje...ali ipak ono malo energije u mojoj guzici mi nije dalo mira da sjedim doma...
Možda je za moje ponašanje dijelom kriva i ona, volim se s njom družiti, ali sada kada je na porodiljnom, stalno provodi u kući, a kako je vani zajesenilo, nema niti razloga za bilo kakavu vrstu ambicije, jednostavno je takva uvijek bila, i dok je radila samo je išla s posla doma, onda smo još ponekad znali visiti u parkiću i piti, ili ići na biljar ili van, ali jednostavno kad se intenzivno družimo a to mislim svakodnevno po 10ak sati, onda i moja ambicija želi ležati na podu i gledati glupe serije...a i moja ambicija onda više razmišlja o ljubavi i dečkima koji mi se sviđaju, nema tu rasprave o tome kako Izrajel napada nekoga (vidite da neznam koga), niti o tome kako funkcionira rad u udrugama...recimo
Da zabavno je bilo, da ali ja nisam imala vremena za sebe, svih ovih mjeseci nisam imala vremena za sebe, i sada kad sam napokon na godišnjem trebalo mi je vremena da se odmorim, a ja to bez obzira na ljenčarenje nisam učinila...uvijek je tu bio netko drugi, nalaženje na kavi se ljudima, puzenje po podu s Dominikom, lobotomija i selektiranje tuđih emocija...
Odmorna, a opet umorna...
Došlo je do toga da sam rekla da neću više studirati, da ću javiti svim suradnicima da ne računaju na mene u projektima, da neću raditi ništa što ima imalo odgovornosti, jer se nisam osjećala kompetentnom...da želim raditi na traci, pakirati i deklarirati, ili da želim čistiti ulicu...
Al k vragu, ja bi vjerojatno pokrenula brži način pakiranja proizvoda, izludila spore tajnice ili zahtjevala sindikalno organiziranje čistačica WCa na Bundeku.
I tako bijah na rubu ludila, ležah u krevetu (to u zadnje dane zbilja mnogo radim) i rekoh: "Isuse, aj ti mene malo potakni molim te..." Razgovor s dotičnim Bogom je trajao malo duže, ja zaspala, pa se probudila zato kaj je neki majmun slušao house u autu ispod mog prozora, i u pokušaju da ponovno zaspem, pala mi je na pamet misao o tom nekom projektu o kojem razmišljam vać danima (i grizem se zbog toga kaj ništa ne razumijem), pa još jedna, pa još jedna, pa Chi nebudi lijena ustane upali lampicu, uzme rokovnik i olovku i slijedećih pola sata napiše sve ono zbog čega nije prestajala misliti da je nesposobna.
Koji sam ja...nemam riječi za to...u stanju sam sama sebe uvjeriti u svoju nesposobnost, u svoju nekreativnost, u svoju nevrijednost i prepasti se obaveza...možda zato što su zadnje obaveze bile prevelike za jednog čovjeka, možda poslovi nisu mogli biti riješeni na vrijeme zato što su trebali biti podjeljeni, možda sam se umorila jer nisam shvaćala zasluge koje imam za nešto...dosta mi je bilo raditi poslove za koje sam mislila da se ne snalazim, a jesam, samo ih je bilo previše, pitam se samo dali je jedan napravljen letak ili punjenje internet stranice toliko vrijednije od sveg posla koji sam ja radila? Možda...
Sada sam još sigunija da ću trenutni posao vrlo brzo zamjeniti studiranjem ili drugim poslom, puno sam naučila, puno mi je pomoglo, ali sad, s odmakom vidim koliko me je samopouzdanja i to uzelo...
A ljubav...
Frendica mi stalno govori da je vrijeme da si nađem dečka, na moje pitanje, zašto bih morala imati dečka odgovorila je "Zato što si nesretna".
Jako me dobro poznaje ali ipak je u jednom pogriješila...nisam nesretna, samo nisam sretna, razlika nije velika, ali ipak je nijansa prisutna.
Željela bih da mogu imati podršku od nekog ko će mi reći da ne izmišljam kada me ponovno uhvate odakve histerije odustajana od svega, od sebe, od života, ko će me posjetiti na mene prije nego izgubim 5 dana očajavajući...
Jučer sam šetala grobljem, išla posjetiti grob jednog vječno nasmješenog dečka, a kasnije sam se još prošetala do drugih mjesta koje tamo posjećujem, i znate što, lijepo je bilo oko sebe osjetiti mir, i misao koliko je života prošlo ovom zemljom, živjeli su po svome, neki manje neki više, trudili se, neki manje neki više, a opet su s osmjehom krenuli u viječnost...
Htjela bih da mogu na svom kraju imati najveći osmjeh jer nemam žaljenja kako sam proživjela ovaj život.
Ima jedna pjesma...ostavljam...