Noćas sam sanjala Isusa Hrista.
Nije onakav kakvim sam ga zamišljala. Fin dečko, mojih godina, mala bradica i duža kosa. Simpa. Nije se najbolje snalazio, pa sam mu pomagala. Bili smo u nekom butiku, sećam se njegovog osmeha dok proba Replay duks, a ja sam u fazonu, kupi, neće se baci. Dobro ti stoji.
Posle pijemo piće zajedno, i on me pita neke čudne stvari, a ja mu objašnjavam. I smejemo se. Gleda me simpatično.
Poslednja scena je mrak, on sedi na nekom mesinganom spomeniku veličine taburea, zario je lice u ruke (znate, ono kad dugokosi momci zaglade kosu sa obe strane lica, pa im pada u perčinima kroz dugačke prste) i zamišljen, ćuti.
Glas moga brata: ...znaš ti ko je on? sad će da ga pokupe. lepo od tebe što si se družila sa njim ovih par sati...
***
Danas sam pokušavala da doznam šta to znači. Ništa. Nijedan sanovnik nema Jesusa u mogućim tumačenjima.
I pitala sam neke, odabrane, ljude.
3 su me gledala kao da su napokon dobili potvrdu da nisam normalna.
1 mi je preporučio profesionalnu pomoć.
Posle toga sam prestala da izjavljujem 'Hej, sanjala sam Isusa Hrista, al ne judejskog u sandalama, nego modernog!'.
Laskala mi je ideja da sam warpovana u sveticu jer mi se ukazao Isus, al onda sam skontala da se svetim ljudima ukazuju svi, sem Isusa, i obično im saopšte nešto važno, a ne da su neodlučni u kupovini i da piju alkohol.
Sveti Organizam (a ispod, sitnim slovima)
pomogao Isusu da odabere duks!
***
Pokušala sam da rekonstruišem prethodnih par dana da bih dobila ideju koji je to bućkuriš ideja doprineo nastanku sna.
Moruzgva/Rebarce/Najdraži i ja smo naleteli na dva vremešna Amerikanca (Ohio, Pennsylvania) koji su išli u pogrešnom pravcu od broda parkiranog u Savi, pa smo ih otpratili do doka juče posle posla. Bilo mi je drago što im pomažemo jer su nam usput prema pivu, i žao što su se uplašili dok smo ih vodili prečicom ispod Brankovog mosta. Kontam da su po glavama motali najgore priče o divljoj zemlji i beskrupuloznoj mladeži koja će ih prebiti i ostaviti.
A nismo. Iako je onaj iz Pensilvanije bio mrgud. Al Ohaja do jaja.
Stigli su na vreme da isplove i nastave mirno Dunavom, a i imali su o čemu da pričaju za večerom, čiji miris se širio oko luksuzne rečne brodetine 'Arie'.
I onda, sedimo na našem socijalnom brodiću kod 25. maja, a Dunavom plovi školjka.
Velika. Saint Jacques. Ko džinovska dagnja iz bajki.
I još jedna, i još jedna posle... gomila...
Smejemo se. To nam dede bacaju sa broda u znak zahvalnosti.
Sećam se priče švajcarske novinarke koja je napuštala Beograd posle pet godina života i stranog dopisništva u njemu.
'Sedim ja na splavu, a rekom plovi mrtva svinja' kaže ona, 'to nikada neću zaboraviti!'
***
Prekjuče je bila Sveta Ana. Slučajno sam naletela na info na nekom mađarskom sajtu, pa sam čestitala imendan roditeljici.
***
Par dana pre toga, čitam ko je 'Dobar Samarićanin'. Dobra priča.
***
Par dana pre toga, nalećem na lego. Obaveštavam se o nekim bitnim poglavljima Svetih spisa.
***
I tako. Lep san.
Post je objavljen 28.07.2006. u 21:38 sati.