Nije li čudo, da nađosmo se u beskraju? Nije li čudo, da vrijeme od vječnosti baš sada bude u trenu našem? Nije li čudo, da beskrajna prostranstva u beskraju vremena dadu baš nas sada i ovdje? Beskrajem u svim smjerovima prostora i vremena dati smo baš u trenu što jest čista sredina, ma koliko velika bila, pa i do kraja misli naših. Svi tokovi materije, što vremenom prostora beskraja stvarahu stvarnost stvari upravo takovu, nije li čudo? Nije li čudo, da jesam i pitam se o postojanju svome, baš tako, baš ovdje, baš sada u beskraju vremena i prostora, a tako stvaran i tako stvoren nečim što sve jest u svim vremenima svih prostora?
Stadoh mislima u čudu. Nije li svijet ovaj ipak nešto drugo do to što mislima dokučiti mogu? Nije li svijet nešto drugo, do čudo? Čudo, kome?
Vidim tebe čovječe. Vidim tebe što odbacio si i pomisao na čudo i kročiš datim putem, da ispuniš što ti je dato. I pitam se, što se pitam? Trezveno gledam. Ne žurim. Kuda i zašto, jer žurbom mijenjao bi stanje, a time i pogled u stvarnost. Stati i dozvoliti čudu tome da se oglasi, da samo ono bude bez ludosti moje. Neka me ispuni stvarnost. Neka budem samo to što jesam. Neka pitanje postane viđenje. Neka čudo stvarnost postane mnome. Kada, nego sada, kada jesam.
I sve što jest sažeto u tren i točku poštovanjem mojim. Nerazdjeljeno. Takovo. Ni više, ni manje. A stvarnost, kao da prolazi uz osmjeh moj, uz čuvstvo, kada sve jest i kao tiha vječna i beskrajna rijeka, kojom moje postojanje jest.
Prijatelji dragi što činite zajedno samnom ovaj trenutak u točci beskraja, tu ste čineći stvarnost moju. Vi ste što i ja; čudo središta beskraja. Hvala vam za postojanje vaše. Vi ste svjedoci vječnosti po kojoj postadoste i činite stvarnost. Radujem se vama, jer vi svijet ste moj, ma i ne znali. Po stvarnosti mi smo isto.
I mogao bi ovdje i drugim riječima. Mogao bi sve staviti u okvire prihvaćenih nemoći naših. Dozvolio sam sebi odletjeti u beskrajnu tišinu mislima. I ćemu odustajati od istine po kojoj jesmo? Biti ću ovdje, jer jesam, jer srce moje tobom kuca, jer biće moje tobom jest, jer misao moja traži odraz tvoj, mada zna da to odraz jest. Tebi jesam po nemoći svojoj, jer iskreno jesam to što jesam. I pitam se kome Hvala, jer time jesam. Kome? Misao moja ovdje će stati. Neizrecivi osjećaj čini poštovanje za sve što mi je dato osjećajem da jesam. Hvala.
Radosnim otkucajima srca i osmjehom vama vaš Mladen
Post je objavljen 25.07.2006. u 12:19 sati.