Charles i Monica su nesigurno kročili u ravnateljev ured. Iza uredskog stola sjedio je postariji gospodin prosijede kose i prevelikog trbuha, toplih očiju koje su se gubile u okruglom licu i s cigarom u ruci.
- Dobrodošli! Vi ste pretpostavljam Charles i Monica Montgomery. - počne ravnatelj, a Monica i Charles samo kimnu glavom. - Ja sam ravnatelj ove škole. Zovem se Edward Bushby. Sjednite.
Charles i Monica sjednu upijajući svaki detalj ravnateljeva ureda. Bili su iskreno oduševljeni školom. Bila je ogromna, nova i moderna. Nisu nikada prije vidjeli sličnu školu.
- Kako vam se čini škola? - upitao ih je ravnatelj nakon kraće stanke.
- Ogromna je! - reče Monica.
- Ha..ha! - nasmije se ravnatelj. - Drago mi je što vam se sviđa. Moramo se, Monica, dogovoriti oko predmeta koje ćeš slušati. - zatim se okrene prema Charlesu. - Ti, sam čuo, ideš na šesti stupanj glazbe, napredno, zar ne? - Charles potvrdno kimne glavom. - Dobro kada smo to razjasnili. Pozvat ću Andrewa Crooka i on će te Charles odvesti do odjela glazbe.
- Dobro! Vidio sam da se nose uniforme, to znači da ću i ja dobiti uniformu ili....? - upita Charles.
- Ne, učenici šestog stupnja ne moraju nositi uniformu, samo mlađi, što uključuje tvoju sestru. - odgovori mu ravnatelj, a zatim promrmlja nešto u telefon. - Monica, sada ćemo se malo pozabaviti tobom. Dakle moraš odabrati predmete. - reče joj i pruži popis svih predmeta. Monica se zagleda. Znala je točno koje će predmete uzeti, ali je hinila da proučava popis. Uskoro se čulo kucanje i škripa vratiju. Svi prisutni se okrenuše. Na vratima je stajao predivan mladić, poluduge, svijetlo-smeđe kose i tamnih zelenih očiju. Lice mu je krasio tajanvstveni osmjeh. Monici se činio poput iluzije, nečeg savršenog. Zaljubila se u njega čim ga je vidjela, no činilo se da on nju nije ni primjetio, već je prijateljski pružio ruku Charlesu i rekao:
- Andrew Crook, drago mi je! Ja ću te malo povesti kroz školu!
- Charles Montgomery, drago mi je! - odgovori mu Charles. Monica ih je samo gledala ili točnije samo je gledala Andrewa. Upijala je njegov miris, uživala. Bio joj je toliko blizu da ga je mogla dotaknuti. Željela je, ali nije smijela. Naposljetku su njene patnje prestale, jer su Andrew i njen brat Charlie izašli iz ureda i uputili se prema svojoj učionici. Iz razmišljanja ju je trgnuo ravnatelj nakašljavši se, jer joj je očito postavio pitanje na koje ona nije čula.
- Molim?! - zbunjeno reče Monica, jer nije znala što reći. - Oprostite, možete ponoviti.
- Jeste li razmislili o predmetima koje želite slušati? - ponovio je gosp. Bushby.
- Jesam, osim onih obaveznih želim još slušati umjetnost, glazbu, drama, ples, geografija, francuski. Mislim da sam sve nabrojila. - reče Monica.
- Jesi. Pozvat ću Amaris. Uzorna je učenica. Pokazat će ti školu, tvoj ormarić i odvest će te do savjetnice koja će ti dati uniformu. - Monica kimne glavom kao znak razumijevanja. Jedno su vrijeme sjedili u tišini, jedino se čula jedna muha koja je slučajno zalutala u ravnateljev ured. Ubrzo je tu tišinu prekinulo kucanje i veseli glasić. Na vratima se pojavila vesela djevojka. Imala je smeđu kovrčavu kosu do ramena, smeđe oči koje su sjajile nekim čudnim sjajem, bile su vesele, razigrane. Bila je obučena u školsku uniformu, ali je izgledala nekako posebno. Bilo je nešto u načinu na koji je ona nosila tu uniformu.
- Dobar dan, gospodine Bushby! - veselo pozdravi ravnatelja, a zatim se okrenula prema Monici i rekla: - Bok, ja sam Amaris Morren! Bit ću ti zvjezda vodilja kroz hodnike ove škole! Ma šala! Oprosti! Ja jako puno pričam! Kako se ti zoveš?
- M-monica Montgomery! - jedva je promucala.
- Super! Zvat ću te Monnie, pretpostavljam da te svi tako zovu, ali kasnije ću smisliti nešto orginalnije. Ajde idemo sad! Ne smijemo dosađivat našem najdražem ravnatelju. Doviđenja! - pozdravi Amaris.
Monica se nije ni snašla a već je bila na hodniku trčeći za svojom novom prijateljicom. Jako joj se svidjela već s prvom izgovorenom rječju, a Monicu još nikad nije izdao njen prvi dojam. Odmah se sjetila svog prvog susreta sa Sam. Bile su još jako male djevojčice. Susrele su se u parku. Monica je pala i uprljala svoju žutu haljinicu. Plakala je i onda je osjetila kako je nečije ruke grle i tanki glasić govori da ne plače. To je bio njihov prvi susret. Od tad su bile nerazdvojne. Sve do prije par dana. Nikad se nisu bile ozbiljno posvađale. Sve uspomene na Burdon, na Sam, na njene roditelje su navirale pa tako i suze na njenim očima. Stala je i plakala. Povijest kao da se ponovila. Opet je osjetila nečije ruke oko svojih ramena i opet je čula nečiji glas kako je tješi, ali to nije bila Sam. Bila je to Amaris, potpuna neznanka baš kao i Sam onaj dan u parku.
U međuvremenu, Andrew je vodio Charlesa kroz široke hodnike Brentside srednje škole. Charles je pogledom prolazio svakim kutkom škole. Bio je oduševljen. Napokon na istočnom dijelu škole se nalazila jedna velika ili bolje rečeno ogromna prostorija koja je poprimala dimenzije omanje sportske dvorane. Bila je nekako prozračna, imala je puno prozora i odisala je glazbom. Svugdje su bili instrumenti, note, stalci za note, palice i slične potrepštine.
Andrew se lagano nakašljao kako bi dobio punu pozornost svojih prijatelja i kada je bio uvjeren da sve oči gledaju prema njemu i sve uši čekaju njegove riječi, on počne:
- Ljudi, ovo je Charles Montgomery! On nam je došao iz.... - čekao je Charlesa da ga nadopuni.
- Aha! Iz....B-burdona! - nesigurno reče Charles.
- I iz ovo kratkog razgovora čak sam uspio doznati da svira klavir. - nastavio je Andrew.
- Andy, pusti nas da ga i mi malko upoznamo, ne kvari uzbuđenje. - rekla je jedna djevojka i pružila ruku prema Charlesu. - Ja sam Mya Smith, također klavir. Dobrodošao u našu školu.
Charles joj pruži ruku i zagonetno se nasmije.
Post je objavljen 25.07.2006. u 01:11 sati.