- Zvrrrrrrrn! -zvonila je budilica u Marcinoj sobi i Marcia je nevoljko lupne u nadi da će prestati zvoniti, ali je budilica uporno tulila. Činilo se kao da se pokvarila, ali ne. Samo je njeno gašenje iziskivalo buđenje, ustajanje iz kreveta i koordinaciju mozga, očiju i ruku. Marcia je znala da je izvršenje njene kazne stiglo i ustala je i ugasila neumornu budilicu. Sjetila se da prije posla mora odvesti nećake u školu. To joj se nije sviđalo. Znala je da će zakasniti na posao i onda morati slušati tako dosadne prodike svoga šefa gosp. Croydona. Odgegala se prvo do Charlesove sobe i probudila ga a zatim do Monicine.
Charlesu je bilo nekako čudno se probuditi u nekom drugom stanu i prostoru. Trebalo mu je malo duže da se sjeti gdje je zapravo. Onda se ponovno svega sjetio, potekle su mu suze, ali nije dao da počne plakati. Bilo mu je teško, ali se ustao i krenuo prema kupaonici u koju se ulazilo iz njegove sobe. Bila je to kupaonica plave keramike, ali ne onako klasičnih velikih pločica nego onih malih, sićušnih u raznim nijansama modre što je odavalo dojam mora. Umio se hladnom vodom ne bi li se što brže razbudio i oprao je zube. Ovo mu je bio prvi dan škole i morao si je priznati da se bojao.
U susjednoj sobi Monica se tek ustajala. Nije izgledala pospano. Izgledala je umorno. Nije spavala cijelu noć. Digla se iz improviziranog kreveta i zagledala se poluotvorenim očima u bijeli zid. Mozak joj nije radio. Činilo joj se da joj je mozak nestao! Nije se mogla orijentirati ni u vremenu, a još manje i u prostoru. Nekako se sjetila. Danas joj je prvi dan nove škole. Svježa su je sjećanja ponovno obuzela. Gubitak roditelja. Srce joj se zgrčilo i nije mogla doći do zraka, ali nije ni suzu pustila. Suze su presušile. Cijelu je noć plakala. Zaspala je na samo pola sata. Odgegala se do WC-a! To joj je začudo predstavljao neopisiv napor. Umila se u nadi da će otjerati umor, barem nakratko, ali nije uspjela. Zatim je teškim korakom otišla do svoje torbe u koju je spremila odjeću i otvorila je. Pronašla je svoje najdraže traperice, blijedo plave, iznošene i pomalo ofucane, i uz to je našla jednu crnu jednostavnu majicu. Znala je da to neće biti dovoljno pa je i uzela svoj kišni kaput, tamnoplave boje. Obula je martensice. Počešljala se, namirisala je i osjetila da je to najbolje kako može izgledati u dotičnom trenutku. Sjela je na pod u praznoj sobi koja će uskoro postati njena, onako osobna. Nije mogla razmišljati. Sjedila je u tišini, buljeći u prazno i čekajući da je netko pozove i navjesti joj početak kretanja odnosno polaska.
- Monnie, idemo! - na vratima se pojavio Charles u modrom džemperu dugačkih rukava i bež hlačama. Njegova pojava i njegov poznat stav nakako su obradovali Monicu. Ipak na licu mu je vidjela tugu, a suze su se vidjele. Duboko zasađene u tamnim očima.
- Evo, idem! - ustala se i krenula prema bratu. On je zagrli i zajedno krenu prema prizemlju. Marcia ih je već čekala nervozno gledajući na sat i lupkajući nogom po podu. Kada ih je ugledala napravila je gestu koja je odavala ono što misli: Napokon ste sišli, ja već kasnim i šef će me ubiti.
Marcia je otvorila vrata stana i propustila djecu da prva prođu. Charles je u posljednjem trenutku prije negoli je teta zatvorila vrata uhvatio svoj kaput. Čekajući stari lift, Marcia je žurno tražila ključeve svoga auta. Lift je napokon stigao i ušli su u njega. Iz tetinih uzdisaja djeca su mogla shvatiti da je ona u tolikoj žurbi da bi najrađe izašla iz ovog sporog lifta i otračala do auta i odjurila do auta. No to se nije moglo dogoditi. Spuštali su se u tišini. Nakon minute - dvije osjetili su kako je lift stao. Vrata su se otvorila i Marcia je potrčala, a djeca za njom u strahu da u svoj ovoj zbrci ih ne zaboravi! Uletjeli su u auto i krenuli brzinom svjetlosti i krenuli. Monica i Charles nisu vidjeli ništa oko sebe, ili zbog brzine ili zbog jednostavno umora koji je vladao njihovim tijelima. Nakon kojih desetak minuta vožnje zaustavili su se ispred ogromnog zdanja koje se protezalo preko površine otprilike čitavog susjedstva u Burdonu i dizalo se tri kata uvis. Imalo je sa stražnje strane ogromno parkiralište, jedan je dio bio rezerviran za učenike, a drugi za profesore.
- Evo! Tu smo! Moram li ići s vama ili ćete se snaći sami? - upita ih Marcia.
- Snaći ćemo se! - odgovoriše u isti tren Charles i Monica.
- Ok! Razgovarala sam s ravneteljem i on vas očekuje! Doći ću po vas u 3 i pol. - pozdravila ih je Marcia i jednostavno nestala.
Monica i Charles su krenuli prema ulazu gdje je stajao sjajan natpis "Brentside High School"! To je bila njihova nova škola. Svi su ih učenici sa zanimanjem promatrali dok su koračali širokim hodnikom. Došli su do ravnateljeva ureda i pokucali.
- Naprijed! - čuli su s druge strane.
Otvorili su vrata.
Post je objavljen 23.07.2006. u 00:30 sati.