Jučer sam na plaži srela jednu svoju davnu ljubav. Nije bila prva ljubav. On je bio moja druga ljubav. Davno je to bilo, imala sam samo 16. I on je imao samo 16. I bio mi je jako zgodan. Visok, plavook, s plavim uvojcima oko ljepuškastog lica. Sada je puno stariji, proćelav, i ima bore oko očiju. Kad smo imali 16, dolazio je na plažu s prijateljima. Ja s prijateljicama. Sada on na tu istu plažu dolazi sa ženom i dvoje djece. Ja na tu plažu dođem samo ponekad, rijetko, ali i dalje s prijateljicama. Kad smo imali 16, on je igrao picigin s prijateljima, a sad pravi kule od pijeska s djecom. Kad smo imali 16, ja sam jedino željela da on moja leđa maže kremicama za sunce (nije mi onda bilo baš do kremica, nego više do mazanja), a sada on kremicama štiti od sunca svoju djecu.
Kad smo imali 16, ja sam njega prva ugledala... I odmah prešla u akciju. Otkrila njegovo ime i prezime, njegov telefonski broj. I mjesec dana smo samo razgovarali preko telefona. To su bili dugi i za nas u to doba – jako dubokoumni razgovori. No, kako onda nisu postojali mobiteli, tako mi se svaki put kad bih ga nazvala, uredno javljala njegova mama. U tih mjesec dana fino sam se sprijateljila i s njom. Naravno, on je znao koja ga to curica zove, ali tek nakon mjesec dana odlučili smo se i "službeno" upoznati. On je došao s hrpom prijatelja, a ja s hrpom prijateljica. Tako da je bilo za svakog po nešto! I za čudo, koliko god smo bili brbljavi preko telefona, pri tom upoznavanju "licem u lice" jedno s drugim ne bi prozborili niti riječ... Drugi sastanak se odigrao po istom scenariju kao i prvi, on s hrpom prijatelja, ja s hrpom prijateljica. Bez ijedne riječi. Treći susret je bio malo drugačiji - čak smo se pristojno i pozdravili. I tako od susreta do susreta, od sastanka do sastanka, s hrpom ljudi oko nas, bez riječi... Tek na kraju ljeta, kad se već nakupio velik broj tih nijemih sastanaka, on je progovorio. WOW! I pozvao me da malo prošetamo nasamo... WOW! I pitao me kako sam otkrila njegov broj telefona. WOW! Stvarno je brzo reagirao, nema što... :)))))
Trebam li posebno pisati koliko mu je trebalo da me poljubi.... Dovoljno je reći da je s prvim poljupcem završila i naša romansa... S našim prvim poljupcem počela je škola, zima, drugi ljudi oko nas, druge situacije, druge zanimacije...
I sad ga opet vidim nakon toliko godina. Ne, nisam osjetila ponovno rođenu ljubav! I nisam osjetila ništa od onog što sam osjećala kad sam imala 16. Samo mi je bio sladak tako okružen s djecom... Valjda je sretan sa svojim životom. Ja jesam sa svojim. Zaista sam sretna!!!
Post je objavljen 17.07.2006. u 09:01 sati.