Marketing
Boze, cuvaj kraljicu II
Ego im je u oblacima, pogled pun prijezira prema svemu sto ne dolazi sa Otoka, ali Dubai definitvno ne bi bio to sto je da njih nema. Unatoc brojcanoj inferiornosti, Englezi "vedre i oblace" u Dubaiju (iako je tu uvijek vedro) i oni zapravo kreiraju drustveni zivot.
Sve izljeve nostalgije za proteklim vremenom, ono sto gledate u serijama reziranim po romanima Agathe Christie, vrtne zabave, cajanke u 5pm, golf turnire, utrke konja... sve su kopirali u Dubai. A ako ste slucajno zaboravili, Englezi su stvorili nogomet, ali Englezi su i nostalgicni tradicionalisti. Rezultat ove simbioze nogometa i nostalgije je Masters Dubai World Cup. Nekome je sinula ideja da okupi nogometne zvijezde 80-tih i gurne ih u bitku za bodove, cast i ugled na nogometno igraliste improvizirano u Aviation Clubu, tamo gdje se igra Dubai Open. Pravila su prilagodjena debeljuskastim vizurama koje su u vrijeme mog djetinstva zarile i paline nogometnim travnjacima, onda kada se igralo viteski, nije se padalo po podu bez razloga, nije se spominjala "majka teroristicka", a cak je i Hajduk dolazio do cetvrtfinala kupa UEFA. Ma sto mi govorili o njima, ako itko ima legitimitet da nas na trenutak vrati u to vrijeme ponosa i slave, to su Englezi. I naravno da se to nije moglo propustiti.
A evo i pravila. Igraliste je 60x30 metara i igra se nakon odbitka lopte od rubova. Utakmica traje 2x8 minuta. Ekipa ima vratara i 5 igraca u polju od kojih najmanje jedan mora biti na protivnickoj polovini (Adio, Italija, ovdje nema catenacha...). Nadalje, vrijeme se ne zaustavlja, ali nitko ga ne moze krasti: Svi prekrsaji se izvode u najvise 5 sekundi, a samo najteze ozljede se rjesavaju na terenu. Za ostale slucajeve vrijedi pravilo: idi na klupu i neka te netko zamjeni. Zuti karton donosi dvominiutno iskljucenje, a crveni iskljucenje bez prava zamjene. I tocno u 20:00 je krenulo...
Uvodni mec, Chelsea - Manchester United. Za Chelsea nastupaju Kevin Dearden, Janon Cundy, Ken Monkov, David Lee, Nigel Spackman, Clive Walker, Kevin McAllister, Frank McAvennie i prime-star, Clive Wilson. ManUtd je suprotstavio sljedeci sastav: Russel Beardsmore, Viv Anderson, Arthur Albiston, Ally McCoist, Fran Stapelton, Lee Sharpe, Liam O'Brian, Kelhan O'Hanlon i Mickey Thomas. Chelsea je dobila 3:1. U drugom mecu su snage odmjerili legende Newcastla i jednog i jedinog, Liverpoola. 
Za Newcastle su nastupili Gary Kelly, Warren Barton, Kevin Scott, Paul Gascoigne (koja sirovina???), Brian Kilcline, Kevin Gallagher, John Beresford, Chris Waddle i Rule Fox, dok su sveti Liverpoolov dres sa nemjerljivim ponosom nosili: Bob Bolder, Alan Kennedy, John Wark, Mike Marsh, Mark Watters, Paul Walsh, John Durnin, Michael Thomas i jedan i jedini, neponovljivi Ian Rush...
Na ovoj slici vidite njegov doprinos visokoj pobjedi od 5:1, a svaki dodir lopte burno je popratila grupa navijaca.
Potom se liga nastavila po principu svatko sa svakim, a osim Liverpoola koji je malcice pobjegao zatvorio se krug i bilo je povuci-potegni, ali kad je slava i ponos voljenog kluba u igri, nema popustanja. Malo je i zaiskrilo...
...ali sve se brzo smirilo.
Na kraju su prvi i drugi, odnosno Liverpool i Manchester United odigrali finalnu utakmicu, koja je nakon nekoliko spektakularnih poteza Iana Rusha donjela naslov Liverpoolu.
Kako je Hajduk igrao lani, mozda bi bilo bolje da dovedu legende osamdesetih...
Post je objavljen 12.07.2006. u 05:12 sati.