Boze, cuvaj kraljicu II
Ego im je u oblacima, pogled pun prijezira prema svemu sto ne dolazi sa Otoka, ali Dubai definitvno ne bi bio to sto je da njih nema. Unatoc brojcanoj inferiornosti, Englezi "vedre i oblace" u Dubaiju (iako je tu uvijek vedro) i oni zapravo kreiraju drustveni zivot.
Sve izljeve nostalgije za proteklim vremenom, ono sto gledate u serijama reziranim po romanima Agathe Christie, vrtne zabave, cajanke u 5pm, golf turnire, utrke konja... sve su kopirali u Dubai. A ako ste slucajno zaboravili, Englezi su stvorili nogomet, ali Englezi su i nostalgicni tradicionalisti. Rezultat ove simbioze nogometa i nostalgije je Masters Dubai World Cup. Nekome je sinula ideja da okupi nogometne zvijezde 80-tih i gurne ih u bitku za bodove, cast i ugled na nogometno igraliste improvizirano u Aviation Clubu, tamo gdje se igra Dubai Open. Pravila su prilagodjena debeljuskastim vizurama koje su u vrijeme mog djetinstva zarile i paline nogometnim travnjacima, onda kada se igralo viteski, nije se padalo po podu bez razloga, nije se spominjala "majka teroristicka", a cak je i Hajduk dolazio do cetvrtfinala kupa UEFA. Ma sto mi govorili o njima, ako itko ima legitimitet da nas na trenutak vrati u to vrijeme ponosa i slave, to su Englezi. I naravno da se to nije moglo propustiti.

A evo i pravila. Igraliste je 60x30 metara i igra se nakon odbitka lopte od rubova. Utakmica traje 2x8 minuta. Ekipa ima vratara i 5 igraca u polju od kojih najmanje jedan mora biti na protivnickoj polovini (Adio, Italija, ovdje nema catenacha...). Nadalje, vrijeme se ne zaustavlja, ali nitko ga ne moze krasti: Svi prekrsaji se izvode u najvise 5 sekundi, a samo najteze ozljede se rjesavaju na terenu. Za ostale slucajeve vrijedi pravilo: idi na klupu i neka te netko zamjeni. Zuti karton donosi dvominiutno iskljucenje, a crveni iskljucenje bez prava zamjene. I tocno u 20:00 je krenulo...

Uvodni mec, Chelsea - Manchester United. Za Chelsea nastupaju Kevin Dearden, Janon Cundy, Ken Monkov, David Lee, Nigel Spackman, Clive Walker, Kevin McAllister, Frank McAvennie i prime-star, Clive Wilson. ManUtd je suprotstavio sljedeci sastav: Russel Beardsmore, Viv Anderson, Arthur Albiston, Ally McCoist, Fran Stapelton, Lee Sharpe, Liam O'Brian, Kelhan O'Hanlon i Mickey Thomas. Chelsea je dobila 3:1. U drugom mecu su snage odmjerili legende Newcastla i jednog i jedinog, Liverpoola. 

Za Newcastle su nastupili Gary Kelly, Warren Barton, Kevin Scott, Paul Gascoigne (koja sirovina???), Brian Kilcline, Kevin Gallagher, John Beresford, Chris Waddle i Rule Fox, dok su sveti Liverpoolov dres sa nemjerljivim ponosom nosili: Bob Bolder, Alan Kennedy, John Wark, Mike Marsh, Mark Watters, Paul Walsh, John Durnin, Michael Thomas i jedan i jedini, neponovljivi Ian Rush...

Na ovoj slici vidite njegov doprinos visokoj pobjedi od 5:1, a svaki dodir lopte burno je popratila grupa navijaca.

Potom se liga nastavila po principu svatko sa svakim, a osim Liverpoola koji je malcice pobjegao zatvorio se krug i bilo je povuci-potegni, ali kad je slava i ponos voljenog kluba u igri, nema popustanja. Malo je i zaiskrilo...

...ali sve se brzo smirilo.
Na kraju su prvi i drugi, odnosno Liverpool i Manchester United odigrali finalnu utakmicu, koja je nakon nekoliko spektakularnih poteza Iana Rusha donjela naslov Liverpoolu.

Kako je Hajduk igrao lani, mozda bi bilo bolje da dovedu legende osamdesetih...
|