Marketing
Sampioni, samponi, poni, oni, ni, i...
Čokolada, med i kocka smeđeg šećera... i kome treba večera???
Anyhow...
Jučer su mi skoro zabranili da se koristim knjižnicom. Za zer'cu prošla. Kao konac koju je kroz ušicu igle pokušala provući dalekovidna starica.
I inače Rusi jako vole riječi zabraniti i ne dopušta se: koriste ih gotovo bez razmišljanja, postavljaju ih na mjesta na koji ih čovjek odrastao u koliko toliko normalnim uvjetima (ne)slobode ne bi nikada očekivao. Sjećate se kada sam pisala o kulturi Rusije kroz okular nafrekventnije upotrebljivane riječi? Meni se, kao strancu, kao dobronamjernome strancu, čini da im ne bi bilo loše shvatiti da su riječi zabrane - a ne prijedlog U - lajtmotivi lingvističke ruske zbilje.
Kad se čovjek sjeti samizdata i tamizdata i koliko je ruske književnosti napisane od 30-ih do 70-ih bilo napisano i neobjavljeno do glasnosti, onda zapravo ne začuđuje činjenica da pri ulazu u knjižnicu dobivate papirić na koji morate pisati šifre svih knjiga koje posuđujete. Na taj vam se papirić bibliotekar iz prostorije u kojoj ste odlučili raditi mora potpisati i lupiti žig. Kako bi se znalo, kako bi vas mogli čitati kao otvorenu knjigu, kako bi postojalo zapisano crno na bijelom - ako se još koji put u budućnosti vrati želja za totalitarizmom - što sam ja, zelena i bezazlena pipi_piaf, čitala i nad čime sam razmišljala.
Fenomen retro fatamorgane: redni broj beskonačan.
Jučer sam radila u knjižnici, bila je vrućina, usta su mi se osušila, a sve su mi stvari MORALE ostati u garderobi. Htjela sam otići po bocu vode iz svoje torbe. Izlazim kraj čuvara i on me pita gdje mi je papirić.
"Ostao je, zajedno s mojom bilježnicom, u radnoj sobi. Samo bih vode uzela, odmah se vraćam i ostavljam vam svoju iskaznicu."
"Ne, ne možete izaći bez svoga papirića.
"
"Samo da popijem malo vode. Radim na trećem katu. Moram se penjati po svoj papirić?"
"Ne, zabranjeno je izlaziti bez papirića."
What the fuck...! 
"Pa je l' vam izgledam kao netko kome je u interesima raditi PROTIV Rusije?!"
"Devuška! Mi ne znamo o čemu vi čitate!! Zato nam treba vaš papirić!!"
I tako se mi raspravljamo. Ja gubim bitku, naravno... Penjem se na treći kat, uzimam svoj papirić, popisujem knjige, ali da bih dobila potpis moram ih vratiti. Čekam bibliotekarku koja je otišla - kako se čini - popiti kavu. Usta su mi potpuno suha.
Bibliotekarka se vraća. Potpisuje mi fackin papirić i lupa žig. Spuštam se sa svojim papirićem, odlazim po vode. Na ulazu dobivam novi papirić. Čekam ponovno knjige koje sam morala vratiti da bih dobila potpis i žig na papirić. I tako trošim sat vremena. Na glupost - svoju i njihovu, na žeđ i blesavu nuždu da namirim potrebe. A samo sam bila žedna...
Ljudi se boje stvari koje ne razumiju, slušam navečer u Da Vincijevu kodu. I to mi daje snage za razumijevanje njih, toga drugog svijeta koji postoji paralelno s wanna be slobodnim svjetovim Zapada. Na Zapadu su bar suptilniji u pokazivanju svoga straha, u Rusiji ne kuže da se actually može i treba živjeti i drukčije. Čišće. Kreativnije. Da nije sve u pravilima, da nije svatko bez i sa putovnicom na kojoj piše Russkaja Federacija neprijatelj naroda. Samo sam htjela popiti vode.
Daj mi, daj mi kocku šećera, tralalalalalalalala,
pozdrava sto
,
pusa tisuću
,
pipi_piaf
Post je objavljen 01.07.2006. u 23:26 sati.