smrt. samo pauk crnog zatka sa crvenim križem koji vreba mušice na svojoj mreži, a one se očajnički i pokajnički trzaju tražeći još... Čega? života? boli? smijeha? suza?
samoubojice- jesu li to oni koji su prehrabri što su se usudili prkositi nepoznatom ili prekukavi jer se boje poznatog?
jednom su mi rekli da sam posebna... pa zar ne postoje ljudi s istim osobinama? zar i drugi nisu jaki, slabi, povučeni, tihi, nestabilni, otvoreni, liberalni, zar se i drugi ne smiju šalama, plaču u tuzi, zar i drugi ne sanjaju? po čemu onda imamo pravo misliti da smo posebni?
mi samo uzimamo djeliće osobnosti i ugrađujemo ih u sebe
lako je gledati svijet u kapljici vode. amebe i bakterije, razmnožavaju se i ugibaju. lako je pomisliti da je to svijet niži od nas. a mi, naravno, mi smo vrhunac dostignuća brirode, njezino tehnološko čudo.
inverzija slike:
mi smo samo još jedna kolonija mizernih bakterija u plazmi galaktičkog diva.... a on na nas gleda kao što mi gledamo na bakterije. gotovo me sluđuje misao da je stvarnost slatka iluzija boje i slika, iluzija koja ima vlasnika i on nas gleda kako se rađamo, posrćemo, tražimo, ne nalazimo i na kraju umiremo. i pritom se smije i zabavlja. samo smo lutke na koncima, mravi uzgojeni za pokus iz biologije.