Dana se nalazila ispred malenog, izvana uobičajenog hotela. Ponovno je provijerila adresu na papiriću. Da, to je to. Prišla je velikim, staklenim vratima i jedva ih otvorila. Pa..nije baš Hilton, pomisli Dana i ogleda oko sebe. Hodnik je bio ugodno uređen, pun sviježeg cvijeća i svijećica.
-Dobra večer, molim vas, mogu li znati u kojoj je sobi Lukas Carrick?-upitala je na recepciji. Mlađa žena joj se ljubazno nasmiješila.
-Naravno dušo.-rekla je i brzo tipkala na računalu.-Soba 208 dušo.
-Hvala.-kaže Dana i uputi se na kat.-208...208...-tiho je ponavljala dok je tražila prava vrata.-Evo ga!-lagano je pokucala i nestrpljivo čekala da Lukas otvori.
-Dana?-bio je iznenađen.-Što ti radiš ovdje tako kasno?
-Lukas, moramo razgovarati.-kaže ona ozbiljno i polako zakorači u sobu.
-Ipak si odlučila biti sa mnom?-našali se Lukas i sjedne na veliku, bijelu stolicu.
-Ozbiljno je.-prozbori Dana.-Lukas, gdje su ti roditelji?-okrene se prema njemu.
-U Rotenfieldu, zašto?
-Uhm...na internetu sam čitala da je u prometnoj nesreći poginuo bračni par Carrick.-Lukas se zaprepastio.
-M-molim? Zašto mi nitko nije javio?!-počeo je plakati. Dana ga lagano zagrli.-Smiri se, sve će biti u redu.
-Kako, Dana?! Roditelji su mi mrtvi! M..Moram nazad u Rotenfield, moram sve saznati.-kaže Lukas i pogleda Danu.-Hoćeš li, molim te, ići sa mnom?
-Ja...ovoga...-Dana nije znala što reći.-Molim te.-kaže Lukas slomljeno.
-U redu.
-Hvala ti puno. Tebi jedinoj vjerujem.-Dana ga je tužno gledala.
..:Slijedeći dan u Rock Caffeu:..
Dana je sjedila na uobičajenom mjestu i čekala Lukasa. Napokon se pojavio. Tiho ju je pozdravio i sjeo preko puta nje.
-Hvala ti Dana. Možeš li danas ići sa mnom?-upitao ju je on. Oči su mu bile crvene i natečene od plakanja.
-Pitala sam mamu i dopustila mi je. Vožnja iz Rosevillea u Rotenfield traje 2 sata tako da ćemo stići sve obaviti, tek je podne.
-Ali stvarno ne shvaćam zašto mi to nitko nije javio?
-Možda te nisu mogli naći?
-Možda nisu znali da imaju sina. Ionako se moji roditelji nisu pretjerano hvalili sa mnom.
-Ma daj, sigurno nije to.
-A što bi drugo bilo? Molim te, idemo.-Dana kimne glavom i oni ustanu. Šutke su hodali do autobusog kolodvora. Nisu se niti gledali. Bili su zadubljeni u neke svoje misli. Lukas je kupio karte.-To je to. Idemo.
Ušli su u autobus i sjeli. Dana se nije mogla skoncentrirati na Lukasa i njegovu tragediju, misli su joj lutale. Nakon nekog vremena, utonula je u san.
Post je objavljen 01.07.2006. u 12:55 sati.