… mislila sam da su neke stvari iza mene…
… shvatila sam da nisu…
… noćas…
… u tišini…
… u mraku…
… nakon dugo vremena…
… suze su opet našle put do mojega lica…
… bile su krupne…
… s njima su se oslobodili strahovi i sumnje…
… koje sam proteklih godinu dana pokušavala potisnuti…
… u nadi da će sve to što me razdire iznutra jednostavno nestati…
… ali…
… kao što kaže i zakon o očuvanju energije… energija ne može nastati niti nestati ni iz čega… već prelazi iz jednog oblika u drugi…
… btw… imam dva iz fizike…
… da…
… ironija…
… paradoks…
… oksimoron…
… sarkazam…
… nazovite to kako god želite…
… dakle…
… ovako…
… trenutno… sjedim na podu svoje sobe…
… naslonjena na hladnu kožnu fotelju…
… u krilu mi je komp…
… oko mene…
… razbacane tempere…
… sedam različitih vrsta vodenih boja…
… dvije palete…
… umrljane krpe…
… nekoliko čašica s vodom…
… i velika staklena flašica sa par preostalih čistih kistova…
… ostali kistovi su također razbacani…
… ostavili su i tragove boja po plavom tepihu…
… zaboravih najvažniju stvar…
… sliku…
… koju slikam…
… velika je…
… veća i od veličine hamera…
… nebo sam već davno naslikala…
… trebalo je biti vedro…
… ali je uvijek ispadala oluja…
… planine i brda na rubu horizonta…
… prelijevaju se u sivo-bijelim… i zeleno smeđim tonovima…
… dobro izgleda…
… tako barem kaže moja mama…
… par puta… u ovih par dana od kraja škole koliko to crtam…
… mama je znala sjediti na fotelji iza mene…
… i promatrati me kako slikam…
… nikada ju ne bi primijetila kada bi ušla u sobu…
… jedino me njen glas…
… vračao u javu…
… glas…
… zato što je remetio tišinu u kojoj bi se nalazila…
… i u kojoj se sada nalazim…
… u miru svojih odaja…
(…)
… kada pak… sjednem za svoj stol…
… ili pak… kada sjednem na krevet ili fotelju…
… i u krilo stavim podlogu za crtanje…
… podlogu koju sam kupila…
… onaj dan… kada sam mislila…
… ne…
… nisam mislila…
… bila sam sigurna..
… da sam najsretnija osoba na svijetu…
… i kada na toj podlozi crtam…
… sa ugljenom ili olovkom…
… tada također ne primjećujem…
… nikoga…
… ništa…
… samo ja…
… podloga…
… komad ugljena…
… i papir…
(…)
… sreća…
(…)
… prošle godine…
… početak petog mjeseca…
… bila sam sa jednim dijelom učenika i profesora iz svoje osnovne škole…
… na jednom natjecanju…
… povodom djelovanja Dragutina Tadijanovića…
… bilo je nekoliko kategorija…
… meni najzanimljivija…
… i najznačajnija…
… bila je ona likovna…
… smatrala sam da je činjenica da je moj rad izložen tamo…
… jako dobra prigoda…
… da ja svojoj profesorici iz likovnog obznanim da je likovno izražavanje za mene samo hobi… zanimacija za slobodno vrijeme…
… no…
… onda se dogodilo nešto…
… što je poljuljalo moje dotadašnje planove…
… pedesetak slika…
… bilo je izloženo…
… slobodna tema…
… ja sam nacrtala portret Tadijanovića…
… i dok sam ja sa svojom frendicom tragala za svojom slikom…
… čula sam skupinu profesorica nekih drugih škola i neku gospičku političku facu…
… kako komentiraju neku sliku…
… «Ovo je sramota»… rekla je jedna od njih… «Nije u redu da se ovaj rad natječe, kada je očito da ovakvu sliku nije moglo naslikati dijete.»
… «To je naslikao neki profesor i potpisao se djetetovim imenom!»… nadodala je druga…
… progurala sam se među njih…
… da vidim tu «famoznu» sliku…
… ugledala sam…
… svoju sliku…
… Tadijanovićev portret…
… koji sam crtala tjedan prije…
… u svojoj sobi…
… prije spavanja…
… mama se derala na mene…
… što sam po običaju…
… sve radila u posljednji čas…
… «To nije nacrtao profesor… to je nacrtala jedna učenica.» - glasno sam rekla obraćajući se onim profesoricama oko sebe…
… samo su me u čudu pogledale…
… u njihovom pogledu ugledala sam nevjericu…
… onaj gospički neki… pitaj boga tko i što…
… pitao me kako sam tako uvjerena… jesam li to možda ja nacrtala…
… «Jesam.»… odgovorila sam mu bahato…
… zgrabio mi je ruku…
… pogledao me u oči…
… «Svaka ti čast malena… divim ti se!»…
… ostala sam tamo kao ukopana…
… dok su me one profe i dalje odmjeravale polako se udaljavajući kako bi razgledali ostale slike…
… bila sam šokirana…
… pogledala sam u portret…
… u oči…
… tražeći u njima savjet što sada…
… kamo dalje…
… kada sam tu večer došla doma…
… obavijestila sam mamu da sljedeću subotu idem na prijemni u Primijenjenu…
… riječi su samo tekle iz mene dok sam joj to govorila…
… nisam zapravo razmišljala previše o tome…
… i tu… sljedeću subotu…
… kada sam došla i ugledala svu silu tih ljudi…
… prestrašila sam se…
… i pitala se… što ja tu pobogu radim…
… pa nisam bila ni na pripremama…
… nisam stolicu nacrtala više od tri puta u životu…
… kako ja mislim nacrtati stolicu…
… kako ja mislim išta napraviti…
… onda sam shvatila da nemam i podlogu koju su imali svi oko mene…
… pa sam trčala do A.G.Matoša, par ulica dalje…
… i kupila taj komad kartona za 5 kuna…
… kupila sam i jedan plavi kist…
… iako sam imala novi komplet kistova u torbi…
… da… i onda sam opet trčala do Primijenjene…
… kada sam konačno sijela…
… i kada sam trebala početi crtati…
… i kada su svi počeli dizati olovke u zrak…
… i škicati… i mjeriti…
… i pitaj Boga kaj izvoditi…
… ja sam si samo postavljala pitanje…
… «Koji kurac ti radiš ovdje?»
… na kraju… kada sam predala obje slike…
… s kojima sam… začudo Božje bila zadovoljna…
… i kada sam stajala na vrhu stepenica… na samom ulazu u školu..
… gledajući na veliku žutu zgradu HNK-a…
… osjetila sam neopisivu sreću…
… sreću koju nikada prije i poslije toga nisam osjetila…
… osjetila sam…
… kao da ovdje pripadam…
… nekoliko dana kasnije…
… kada su objavljeni rezultati…
… upala sam…
... od tristotinjak ljudi...
... koji su bili na prijemnom...
... ja sam bila između prvih pet-šest najboljih rezultata...
… ali nikada nisam otišla tamo se upisati…
… na kraju… upisala sam se u gimnaziju…
… gimnaziju koju svi vole nazivati «elitnom»…
… jebeš elitu…
… jebeš sve moje članove uže i šire obitelji…
… sve moje tzv. frendove…
… koji su se brinuli za mene…
… koji su mi svakom svojom izgovorenom riječi pokušavali ukazati da ja sa svojim savršenim prosjekom…
… nemam što tražiti u Primijenjenoj…
… i da što ću ja bez fakulteta…
… profesori u osnovnoj…
… na moje izjave i sreću što sam primljena…
… odgovarali su kratko i jasno…
… tišinom i tupim pogledom…
… a par puta su me i klepnuli po glavi…
… mama je rekla da je to moja odluka…
… da je njoj svejedno…
… da ona ne želi da ju jednog dana okrivljavam da mi je uništila život time što me upisala u srednju školu u koju ja nisam željela ići…
… nošena činjenicom da će mi se ljudi diviti kada im kažem da sam učenica škole koja većini onih koji je ne pohađaju izaziva strah i poštovanje…
… upisala sam se u gimnaziju…
… e… da… da… bravo ja…
… opravdanja samoj sebi… državna matura… razlika ispita za faks…
… aha… zajeb…
(…)
… neki dan… vidjela sam curu iz osnovne…
… koja je sada u Primijenjenoj…
… sretna je zbog toga…
… zadovoljna…
… a ja…
… mučila sam se cijelo ljeto i prvo polugodište…
… jesam li donijela ispravnu odluku…
(…)
… drugo polugodište…
… pomirila sam se sa sudbinom koju sam sama odabrala…
… ali onda… ovaj nedavni susret…
… sjebe sve…
(…)
… nisam crtala od trenutka kada sam se upisala u gimnaziju…
… godinu dana…
… godinu dana…
… skrivala sam bojice… tempere… vodene… kistove… krede… ugljen…
… sve…
… i sada…
… našla sam utjehu…
… ili bolje rečeno… našla sam kartu…
… za svoj svijet…
… koji mi savršeno odgovara…
… svijet u kojem sam sama…
… gdje mi nitko ne smeta…
… svijet koji mi toliko odgovara…
… svijet u kojem sam mogla provesti život…
… ali ne…
… nošena nekim svojim kompleksima…
… ja sam donijela drukčiju odluku…
… i kupila drugu kartu…
(…)
… mama mi je jučer skužila da nešto ne valja…
… i kada sam joj rekla…
… što me muči…
… rekla je da ako želim…
… da se ona neće ljutiti…
… i da mogu opet krenuti ispočetka…
… od prvog razreda…
… u Primijenjenoj…
… ako mislim da će me to usrećiti…
… ja sam odbila…
(…)
… kasnije sam…
… plakala…
… zato što nisam sigurna što je bolje za mene…
… zato što ne znam…
… je li bolje razmišljati srcem ili razumom…
… ne znam ni što ja sama želim…
… zbunjena sam…
… idem se igrati bojama…
Post je objavljen 26.06.2006. u 23:55 sati.