Marketing
Edita Majić, glumica
Majić, Edita
OSNOVNI PODACI
ime: Edita
prezime: Majić
spol: žensko
datum rođenja: 24.01.1974 u Splitu
zanimanje: glumica
Vecernji list14.10.2004 18:18
GAVELLA Glumačkom ansamblu jučer stiglo pismo bivše kolegice, sada redovnice
Edita Majić: Prijatelji, volim vas!
Autor Nevenka Mikac
ZAGREB Glumački ansambl, ali i sve zaposlenike zagrebačkoga kazališta "Gavella" jučer je i više nego ugodno iznenadilo i obradovalo pismo adresirano ovako: "Za sve moje prijatelje". Stiglo je iz Španjolske, iz samostana karmelićanki u Avili, a poslala im ga je njihova negdašnja kolegica, prvakinja Dramskoga kazališta "Gavella" Edita Majić. U pismu potpisanom njezinim novim imenom Edita de la Kruz na gotovo dvije rukom pisane stranice koje odišu iznimnom nježnošću, dobrotom i ljepotom njezine duboko vjerničke duše, Edita poručuje dragim prijateljima da idući četvrtak, 21. listopada, definitivno postaje redovnica bosonogih karmelićanki.
Stazićeva zabrana
Opisusjući kako je sretna uoči tog svetog trenutka, Edita ih sve blagoslivlja i poručuje da iako je duboko stopljena s Bogom i vjerom nikad neće zaboraviti drage prijatelje, za čiju će se sreću uvijek moliti, a njezino će srce uvijek biti uz njih, te da ih nikada, nikada neće zaboraviti i da sve neizmjerno voli.
Zbog toga ostaje poptpuno nerazumljivo zbog čega je novi ravnatelj "Gavelle" Darko Stazić strogo zabranio svojim djelatnicima i P. R. službi da to dirljivo, toplo vjersko pismo, puno ljubavi i iskrenih emocija za svoj negdašnji ansambl i sve dobro u ljudima, izađe u javnost to više što je poznato da je Editin odlazak iz "Gavelle" u samostan bio posve javan, popraćen novinarima i velikom medijskom pozornošću. Pismo koje je jučer, do trenutka našeg telefonskog razgovora s ravnateljem Stazićem, bilo javno izvješeno na "Gavellinoj" oglasnoj ploči, upravo da bi ga svi zaposlenici i kolege mogli vidjeti i pročitati, po njegovu je nalogu moralo biti odmah uklonjeno, kako ga se ne bi dočepali novinari. Tako je naša korektna profesionalna zamolba da nam dopusti da u najboljoj i uistinu najpozitivnijoj namjeri citiramo nekoliko rečenica iz tog njezina dirljivog pisma postigla su suprotan efekt.
Vjerničke poruke
To je pismo intimno i pretpostavljam da ona ne bi željela da javnost zna za njegov sadržaj pokušavao nas je uvjeriti Stazić, a mi njega u suprotno: kako svi koju poznaju Editu dobro znaju da ga je ona poslala upravo sa suprotnom namjerom: da njezine iskrene vjerničke poruke svi pročitaju i da im oplemene dušu. To više što je nakon njezina odlaska iz "Gavelle" puno toga ostalo otoreno...
Uostalom, da je uistinu htjela otići u samosotan u miru i tišini, te da joj nije odgovaralo da do javnosti dođu poruke iz njezine duše, Edita zacijelo nikada ne bi, neposredno nakon odlaska u samostan, o tome dala eskskluzivnu priču jednom ženskom tjedniku.
Stoga, neka javnost opet procijeni tko je ovdje bio u pravu: mi ili ravnatelj Stazić.
GloriaINTERVJU: EDITA MAJIĆ
Ostatak života provest ću u samostanu
Glumica zagrebačkog 'Gavelle' ulogom lake žene u 'Povratku Filipa Latinovicza' u 34. godini oprostila se od kazališta, a potom i od uplakanih kolega, koji ne razumiju njezinu odluku da ode u Španjolsku i pridruži se karmelićankama, najstrožem redu časnih sestara
Razgovarao Kruno Petrinović
Snimci: Ivan Posavec, Matko Stanković, Saša Burić i Ines Stipetić
Nisam čest govornik i samo bih vam 'tila kratko reć dvi riči. Volim vas, bilo mi je s vama jako lijepo,
ostat ćete mi u srcu i najljepšem sjećanju. Sve vas nosim sa sobom. Jer u srcu koje ima ljubavi ima mjesta za svakoga, za svakog od vas. Puno vas volim i molim vas da mi oprostite ako sam vas u bilo čemu povrijedila u životu - rekla je 34-godišnja glumica Edita Majić opraštajući se od kolega u svom matičnom kazalištu DK "Gavella", s kojima je u ansamblu provela posljednjih deset godina.
Na Svjetski dan kazališta, 27. ožujka, Edita Majić je, naime, rekla zbogom kazalištu i glumi, odigravši zadnji put ulogu lake žene u predstavi "Povratak Filipa Latinovicza", koju je prema romanu Miroslava Krleže režirao Zlatko Vitez. Jer Edita Majić, rođena Splićanka, i jedna od naših najboljih glumica, potkraj travnja povlači se iz svjetovnog života i odlazi u samostan Sv. Josipa u španjolskom gradu Ávili, gdje će se pridružiti redu časnih sestara karmelićanki. Kuću Sv. Josipa u srednjovjekovnom španjolskom gradiću, spomeniku kulture pod UNESCO-vom zaštitom, osnovala je 1562. Sveta Tereza Avilska, reformatorica karmelićanskog reda, i smatra se jednim od najstrožih samostana, u kojem sestre mole za spas duša.
Zbog toga je rečenica koju Editin lik izgovara u predstavi "Povratak Filipa Latinovicza": "Da mi je
otputovati, pa makar i na mrtvačkim kolima. Samo da mi je otputovati iz ovog prokletog grada", te večeri dobila višestruko značenje. Uostalom kao i sve njezine riječi kojima se na oproštajnom domjenku obraćala kolegama i prijateljima.
- Zašto već odlazite, ostanite još malo - obratila se prijateljima koji su duboko potreseni njezinom odlukom nakon ponoći napuštali predvorje scene Mamut, gdje joj je Uprava kazališta priredila
oproštajni domjenak. Radosna i vesela, s pogledom iz kojeg je zračila ljubav i predanost, jer je, kaže, u dubini svoje duše pronašla vjeru i Boga, Edita nije ni pomislila da bi iste riječi i oni mogli uputiti njoj, zbog njezina odlaska u samostan.
A oproštaj je za sve bio bolan. Kolege Vlasta Knezović, Anja Šovagović-Despot, Ranko Zidarić, Slavko Brankov i mnogi drugi, izmjenjivali su se u njezinu zagrljaju želeći posljednji put nasamo popričati s Editom. Mnogi pritom nisu uspjeli suspregnuti suze, iako im je bivša kolegica u zanosu objašnjavala da je napokon pronašla ono što je oduvijek tražila. A najganutljiviji je bio trenutak kad su kolege Editi na oproštaju otpjevale zagorsku pjesmu "Oj, ti bela zorjo", koja završava stihom: "Oj, ti dušo moje duše, nek te čuva dragi Bog". Tada su sve kočnice popustile, a Editine prijateljice Mirna i Lucija neutješno su zaplakale.
Rođena 24. siječnja 1970. u Splitu, Edita je odrasla u obitelji bez oca. Odgajali su je majka Jadranka i
očuh Davor, koji su joj podarili braću Tea i -anija. Studij glume na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti Edita je upisala prekinuvši studij slikarstva na Pedagoškoj akademiji u Splitu. A od prve velike uloge koju joj je u predstavi "Salome" povjerila splitska redateljica Nenni Delmestre, kazališnim znalcima je bilo jasno da je riječ o velikoj glumici koja s lakoćom podnosi teret i najkompliciranijih uloga. No, iako nitko u kazališnim krugovima nije sumnjao u njezin izniman talent i glumačko umijeće, Edita Majić je rijetko dobivala prave prilike da ih pokaže.
A za gotovo svaku veću ulogu dobivala je nagrade. Na Pulskom filmskom festivalu nagrađena je 1999. Zlatnom arenom za sporednu ulogu darkerice Lili u filmu "Da mi je biti morski pas" redatelja Ognjena Sviličića. Prestižnu nagradu Hrvatskog glumišta za najbolju mladu glumicu dobila je za ulogu Rebecce u hit predstavi "Gorki, gorki mjesec" Teatra &TD. Za ulogu Susie Schwartz u kabareu "Črni maček" nagrađena je na Festivalu malih scena u Rijeci, te na Danima satire u zagrebačkom "Kerempuhu", dok je za pet uloga u predstavi "Odiseja 2001." dobila nagradu "Fabijan Šovagović" na Festivalu glumca u Vinkovcima 2002.
Posljednji glumački zadatak Edita Majić je odradila u ponedjeljak, 29. ožujka, na Hrvatskoj televiziji. Ondje je, naime, otpjevala dvije pjesme sinkronizirajući francuski ekološki crtić "Moj mali dragi planet". Tom prilikom se oprostila od dragog prijatelja, TV redatelja Marijana Fruka i druge ekipe s kojima je posljednjih godina najčešće surađivala. Odsad će pjevati samo u molitvi s časnim majkama.
S Editom Majić razgovarali smo u 29. ožujka u kafiću Assisi, preko puta franjevačke crkve na
zagrebačkoj Opatovini. Dug razgovor, u kojem je Edita objasnila svoju odluku, prekinuo je jedino gluhonijemi prodavač krpenih igračaka. Edita je tada od njega kupila igračku i darovala je za uspomenu Glorijinom novinaru.
Kako ste se osjećali na svom glumačkom oproštaju?
- Već donijeti takvu odluku bilo mi je dosta teško. Dugo sam o njoj promišljala, no kad sam odlučila, osjetila sam olakšanje. Vjerujem da sam donijela ispravnu odluku, i s pouzdanjem u Božju pomoć, bila sam mirna. I tog dana sam igrala s osjećajem olakšanja. To se nije promijenilo. I na pozornici sam osjećala radost i sreću zbog puta koji sam odabrala uz Božju pomoć.
Je li vas dirnula gesta vaših kolega iz kazališta koji su vam priredili oproštajni domjenak?
- Da. Iako mnogi od njih ne razumiju moju odluku, na lijep način su se oprostili sa mnom, kao i ja s njima. Ipak, iz moje perspektive, moj odlazak nije konačni rastanak.
Što pritom mislite?
- Moje kolege Bog mi je stavio na put. A svakog čovjeka vidim kao dar Božji i zahvalna sam mu na tome. Pogotovo za moje najbliže: obitelj, prijatelje i kolege. Jer svi smo mi u Bogu jedno i povezani smo njegovom ljubavlju. I u toj ljubavi ja ih sve ljubim i nosim sa sobom onamo kamo idem. Čvrsto vjerujem da je duhovna realnost trajnija i pravija od vidljive stvarnosti. Sve stvari ovog svijeta su prolazne, a jedino je Bog vječan.
Zašto odlazite?
- U životu sam tražila smisao i ljubav, a tražeći pronašla sam Boga. Kad bi se ljubavi svih ljudi na ovom svijetu zbrojile, i kad bi mi svi ljudi rekli - volim te - njihova ljubav bila bi samo kap u moru Božje ljubavi. Uz to, mi kao duše dolazimo pred Boga i važno je da duša ne bude izgubljena. Cijeli naš život je hodočašće prema našoj nebeskoj domovini u želji da se vratimo u zagrljaj nebeskog oca. To znači biti spašen, ljubiti i živjeti.
Kolege ste na rastanku počastili čokoladnom tortom. Jeste li je sami ispekli?
- Željela sam im ispeći sacher tortu, jer mi je taj kolač najdraži. No, kako je moj oproštaj iznenada pomaknut četiri dana prije predviđene posljednje predstave, 31. ožujka, nisam je stigla napraviti. Zato je moja draga prijateljica Ružica, garderobijerka, ispekla čokoladnu tortu koju sam poslužila svojim kolegama.
Zašto ste od svih redova izabrali karmelićanke?
- Jer je dužnost karmelićanki da mole za spas duša svih ljudi, a pritom se odriču svega što im priječi da budu što bliže Gospodinu. U tišini i sabranosti, te neprestanom razgovoru s Bogom i o Bogu s drugim sestrama, u molitvi, žrtvi i odricanju, karmelićanke privode duše Gospodinu.
Kad ste prvi put čuli za njihov red?
- Prije nekoliko godina kad sam se obratila. A s duhovnošću karmelskog reda upoznala sam se kroz djela karmelskih svetaca.
Kako ste stupili u kontakt sa sestrama? Tko vas je duhovno vodio u razdoblju neodlučnosti?
- Isus Nazarećanin te sveci, posebno karmelski: sveta Terezija Avilska, sveta Mala Terezija, Sveti Ivan od Križa, Sveta Edith Stein i to čitajući njihova djela. Smrt nije kraj, nego samo prijelaz iz ovog života u vječni.
A od živih osoba?
- Moj duhovnik.
Karmelićanski samostani postoje i u Hrvatskoj, jedan je u vašem rodnom Splitu. Zašto odlazite u Španjolsku?
- Karmel Božanskog Srca Isusova u Splitu je otvoren. Tamo sestre žive karmelsku osobnost, ali ne žive u klauzuri tj. izlaze iz samostana i pomažu ljudima. U zatvorenom karmelu, kakav je onaj u Avili, sestre ne izlaze i njihova je pomoć ljudima duhovna. Takvi samostani u Hrvatskoj ne postoje. Idem u Španjolsku jer sam osjetila da me Gospodin zove na potpuno odricanje i najradikalniji oblik predanja.
Jeste li već bili u Ávili?
- Početkom godine tamo sam provela tjedan dana.
Jeste li stanovali u samostanu?
- Karmel je zatvoreni red i u samostan mogu ući samo pripadnice reda. Vrata samostana otvaraju se samo za nove sestre. A sve koje uđu, ulaze da više ne izađu.
Jeste li razgovarali s prioricom samostana?
- Razgovarala sam sa svim sestrama u više navrata. A s časnom majkom sam razgovarala svaki dan. Sve sestre su dale pristanak i čekaju da dođem.
Koliko vremena treba proći od ulaska u samostan do zavjeta?
- Prvi period, postulatura, traje šest mjeseci. Nakon toga slijedi polaganje privremenih zavjeta, što traje tri godine. Tek nakon toga izričemo konačno "da" Bogu u tom zvanju. No, čovjek, zapravo, svaki dan odgovara Bogu na njegov poziv. Gospodin nam daje slobodu, nudi nam svoju ljubav i nikoga ni na što ne prisiljava. Isplati se Bogu predati svoj život, jer on tada dobiva neprocjenjivu vrijednost i smisao, jer izvan Njega ne postoji život. Bez Boga čovjek izgubljeno luta, živi laž, i zapravo je mrtav, zarobljen u prividu života.
Hoćete li nakon dolaska u samostan dobiti duhovno ime ili ćete zadržati svoje?
- Sestra sama izabire ime i prezime. Ako želi, može ostaviti svoje, ili uzeti ime svetice koje joj je posebno priraslo za srce. Ja ću zadržati ime Edita, jer mi je karmelićanska svetica Edith Stein, židovska obraćenica na kršćanstvo - posebno draga.
Koliko je sestara u vašem samostanu?
- Trinaest.
Kakav je red u kući?
- Moj samostan pripada strogom redu bosonogih karmelićanki. Nismo, doslovce bose, nego nosimo sandale: ljeti smo bose, a zimi se obuku i čarape.
Uzgajaju li sestre same hranu?
- Vrt je velik ali se u njemu ne uzgaja mnogo hrane. Sestrama služi za šetnju, a u njemu se nalazi i kapelica u koju se sestre povlače da budu same s Bogom. Inače, sestre sve rade same, a ljudi izvana im pomažu, darivajući im hranu i druge osnovne potrepštine. Sestre ne posjeduju ništa svoje i sve je zajedničko. Ljube siromaštvo i oslanjaju se na Božju providnost.
Odlazite, dakle, bez kovčega?
- Ponijet ću samo nekoliko najosnovnijih stvari koje su mi potrebne za put.
Hoćete li ponijeti nakit koji trenutačno nosite - prsten i zlatni lančić?
- Nakit mogu donijeti, ali ga neću smjeti nositi. Naša Sveta Majka, Sveta Terezija Avilska, reformatorica reda iz 16. stoljeća, rekla je da sve prolazi i da je samo Bog dosta. Jer kad imamo Boga, ništa nam ne može uzmanjkati.
Vlada li u samostanu zavjet šutnje?
- Šutnja je propisana i iznimno važna. Sestre međusobno razgovaraju jedino sat vremena nakon ručka, tijekom rekreacije, te sat vremena nakon večere. Sve ostalo je šutnja i molitva. Šutnja je važna kako bismo se mogle sabrati i čuti Božji glas, koji je tih. Sveti Ilija Prorok nije susreo Božji glas niti u vihoru, niti u oluji, nego u lahoru, blagom povjetarcu.
Jesu li sestre zajedno u sobi?
- Svaka ima svoju sobu tzv. ćeliju. Jer karmelićanke su redovnice, ali i pustinjakinje. Intimni odnos duše s Bogom je jednako važan kao i naše zajedništvo. Sestre se međusobno jako ljube, pomažu i razumiju, kao članice jedne velike, sretne obitelji.
Jesu li sestre različitih nacionalnosti?
- Trenutačno je u kući dvanaest Španjolki i jedna Portugalka.
Postoji li u samostanu neka svakodnevna fizička aktivnost?
- Sve poslove, od kuhanja, čišćenja, pranja do rada u vrtu, sestre obavljaju same. Uz to, izrađuju pločice s likom Svete Majke i njezinim citatima, krunice, kipiće Gospe Karmelske, škapulare. Talenti se u samostanu ne potiskuju nego, dapače, razvijaju.
Kako je poznato, vi lijepo pjevate.
- Karmelićanke su poznate po tome da lijepo pjevaju, a naša pjesma je uvijek molitva.
Priča se da karmelićanke ne jedu meso.
- Točno. Meso se pripravlja samo za okrjepu teško bolesnima. Najviše se jedu mliječni proizvodi, povrće i riba.
Jesu li obroci oskudni?
- Propisan je post sedam mjeseci godišnje, do Uskrsa, a u određene dane živi se samo na kruhu i vodi. Sveta Tereza kaže da udobnost i molitva ne idu zajedno. Što više ugađamo tijelu, to mu više treba. To ne znači da tijelo trebamo slomiti i uništiti zdravlje, ali svi mi očito možemo podnijeti više nego što nam se čini. U kući u Ávili, primjerice, nema grijanja. I to je dio odricanja koji nam pomaže da tijelo podvrgnemo duhu i budemo još bliže Bogu.
Jedete li vi meso?
- Volim i jedem meso, te nisam razmišljala o tome da ga izbacim iz prehrane. Ali u Ávili ga više neću jesti.
Jeste li spremni na tolike žrtve?
- Poziv je Božji, a na meni je samo da kažem - da ili ne. Kad me Gospodin pozvao, sigurna sam da će mi dati snage da ustrajem. Jer On nikad od nas ne traži nemoguće.
Gdje se pokapaju sestre?
- Postoji groblje unutar zidina samostana.
Ako iz bilo kojeg razloga odlučite izaći iz reda, hoćete li to moći učiniti?
- Nitko me ne prisiljava da odem onamo. Čak i nakon zavjeta može se izaći, iako to ne bi bilo dobro jer se na taj način iznevjeri Bogu dano obećanje. Na kraju, svaka je odluka na nama, Bog nikog ni na što ne prisiljava. Vjerujem da će mi Bog dati snage da uspješno svladam sve kušnje koje će sigurno doći.
Kako ćete komunicirati s majkom, braćom i prijateljima?
- Pisat ću im pisma. Telefon u samostanu postoji, ali se koristi samo u hitnim slučajevima. Dopušteni su i posjeti, ali samo iza dvostrukih rešetaka, kroz koje se ne može provući ruka.
Smijete li pritom razgovarati?
- Dapače. Sestre su uvijek tu, za svakog čovjeka kojem treba pomoć.
Kad ste shvatili da život bez vjere nema smisla?
- Kao dijete nisam bila poučena vjeri, iako sam bila krštena. Živjela sam onako kako sam vidjela da drugi ljudi žive, jer nisam znala za bolje. No, nisam nikad bila zadovoljna živeći na taj način, zapravo - ne živeći. Tek kao odrasla osoba, nakon obraćenja vjeri, primila sam svetu pričest, ispovijed i krizmu.
Jeste li svjesni da su neki vaši prijatelji neutješni zbog vaše odluke?
- Svaki rastanak je bolan. No, naš život nije sastavljen samo od ushita, radosti i užitaka. Sastavni dio života je i patnja. Svi smo mi izgubili neku dragu osobu, stvari bez kojih nismo mogli zamisliti život ili zdravlje. Iako nam svaki gubitak donosi žalost i bol, u tome ne treba biti neutješan, jer je prava utjeha samo u Bogu. Sve ljude koji su trenutačno neutješni zbog mog odlaska, posebno preporučam Gospodinu, jer nam On svaki gubitak u svojoj ljubavi mnogostruko nadoknadi.
Je li i vama teško zbog odlaska?
- Naravno da i ja imam osjećaje. Posebno teško mi je ostaviti majku, braću, pa i oca, drage prijatelje, sve najbliže. No, Bog mi je na prvom mjestu, njega volim najviše.
Kome ste prvom rekli da odlazite?
- Ne bih o tome govorila. Spremna sam govoriti o stvarima koje drugima mogu pomoći u njihovu traženju, a ne razgovarati na razini trača.
Kome ostavljate svoje stvari i imovinu?
- Sve što imam, darovat ću članovima obitelji i prijateljima. Ne opterećujem se time, jer će se sve to riješiti. Gospodin kaže da se ne brinemo tjeskobno što ćemo jesti i kako ćemo se odjenuti. Jer ako brinemo za kraljevstvo nebesko, sve ostalo će se nadodati.
Hoćete li sa sobom povesti psa Arčija?
- Arči ne smije u samostan. Čuvat će ga moja braća, -ani i Teo, te moja majka Jadranka. Arči ih veoma voli. Svaki put kad dolazimo u Split, već poviše Knina osjeti miris Splita i radosno laje. -ani mu je za šetnju, Teo za maženje i igru, a majka će ga hraniti.
Gdje ste naučili španjolski?
- Kad sam naslutila mogućnost da odem u Ávilu, prijateljica Mirna me počela učiti španjolski, a onda sam neko vrijeme učila sama, te uzimala privatne satove u Splitu i u Zagrebu. Nije na odmet znati jezik: otišla ili ne, neće od toga biti ništa loše, tako sam razmišljala. Inače volim strane jezike i voljela bih ih naučiti sve.
Vesele li se sestre u Ávili vašem dolasku?
- Njima je stalo do svakog čovjeka i svakom se raduju. Svakog čovjeka ljube kao Boga i samoga sebe, a posebno se vesele svakoj novoj sestri, pa tako i meni.
Hoćete li se morati ošišati da njezi vaše duge kose u samostanu ne biste pridavali preveliku pažnju?
- Za vrijeme postulature se neću morati ošišati. A kad odjenem odoru karmelićanki, te dobijem toku i veo, onda će mi duga kosa biti smetnja i sigurno ću se ošišati.
Kakvo odijelo nose karmelićanke?
- Boja habita karmelićanki je smeđa. Uz smeđu haljinu i škapular nose bijelu toku, crni veo i bijeli plašt. Zbog toga ih ljudi zovu bijelim golubicama.
Odakle vam snaga za sva iskušenja?
- Ja nemam tu snagu. Svjesna sam da sam slaba, a pomoć ću, uzdam se, naći u Bogu. Gospodinu sam povjerovala i on će mi sigurno izaći u susret. Odluka da živite samo s Bogom uvijek je teška i zapravo je skok u prazno. No, treba se odvažiti i skočiti s pouzdanjem da nas Bog čeka raširenih ruku i da će nas uhvatiti.
U kakvoj ste obitelji odrasli?
- Kako mi je poznato u obitelji nije bilo redovnica i svećenika. Moja baka Marija bila je veoma pobožna.
Neki vaši kolege su ogorčeni na upravu Gavelle. Tvrde da, možda, ne biste otišli da ste dobili pravu priliku.
- Ma, nije to istina. Dobila sam sve što sam trebala, i na svemu sam Bogu zahvalna. Jedino On zna zašto su mi neke stvari u životu bile potrebne. Nikad u svom poslu nisam bila nezadovoljna niti sam tražila posebne uvjete. Bilo mi je svejedno igram li malu ili veliku ulogu, svakoj sam pristupala s istim predanjem, ako bih ih prihvatila. A bilo ih je dosta koje sam odbila.
Zašto?
- To sad više nije važno. Ali zato sam se u svakoj ulozi davala iskreno i potpuno. Ako ne bih u nečem uspjela, sama sebi sam bila najveći krivac. Na kraju krajeva, ono što se svijetu ili ljudima čini kao uspjeh, ne mora biti istina. Bog često po zlu zna izvući veliko dobro. Zato se ne bismo trebali bojati pogreška i padova. Dignimo se i nastavimo dalje putem dobra i ljubavi.
Je li vama bilo teško oprostiti ocu koji je ostavio obitelj i nije bio uz vas kad vam je kao djevojčici bio najpotrebniji?
- Ocu Anti nikad ništa nisam zamjerala, pa mu nisam imala ni što oprostiti. Moj otac je uvijek bio moj otac: o njegovu odlasku nisam nikad sudila niti to sad želim. Prema njemu sam uvijek osjećala samo ljubav, bez obzira je li bio fizički pokraj mene ili ne. Ljubim ga i poštujem. On to zna. Uostalom, u posljednje vrijeme se često viđam s njim i njegovom obitelji, suprugom Olgicom, bratom Ivanom i sestrom Majom.
Odlazite, dakle, pomireni sa svima?
- To je jedini način. Ako želimo da nama Bog oprosti, i mi moramo drugima oprostiti.
Kako ćete putovati da Ávile?
- Zrakoplovom, jer se tako najbrže stiže. Meni sad nije do putovanja i razgledavanja usput. Mene zanima samo jedno odredište, a vrijeme koje mi je Bog darovao prije odlaska želim provesti sa svojom obitelji i posvetiti joj što više vremena.
Jeste li odredili dan konačnog odlaska?
- Putujem potkraj travnja.
Kako ćete proslaviti Uskrs?
- S obitelji u Splitu. Već dugo za Uskrs nisam bila doma, nego sam u Split dolazila za Božić.
Više se ne šminkate, ne pijete alkohol, ne pušite. Je li to bila nagla odluka, ili ste se toga odricali postupno?
- To se događalo postupno, ali brzo. Svi znamo što je protiv Boga, jer sve piše u deset zapovijedi. Svaki grijeh je smrtan, griješeći ubijamo život u sebi, te ponovno razapinjemo Krista i pljujemo mu u lice. Svaka ovisnost prema novcu, alkoholu i svemu drugom nas zarobljava.
Jeste li vi teško griješili?
- U Svetom pismu piše da pravednik griješi sedam puta na dan. No, nije sramota pasti nego ostati u grijehu.
Je li vaš put bio težak, pun padova i ovisnosti?
- Moj križ je bio točno onakav kakav sam mogla podnijeti. I za mene je dobar, jer me doveo Bogu.
Smatrate li se obraćenicom?
- Da. Iako sam bila krštena, nisam poznavala Boga. Uvijek sam se pitala što je to Bog, a trebala sam se pitati - tko je Bog. Jer Bog je osoba, On je živ i uvijek uz nas.
Vaša najveća žrtva možda je odricanje od majčinstva.
- Jest. Međutim, sestre karmelićanke su red Blažene Djevice Marije, Gospe Karmelske i zato se nazivaju majkama. Neću biti biološka majka, nego duhovna majka mnogima. To nalazim dostatnom zamjenom. I sam Bog je rekao: tko poradi mene i kraljevstva nebeskog ostavi kuću, roditelje, braću, sestre, djecu, dobit će stostruko više. No, moj motiv nije korist, nego uvijek i jedino ljubav. Spremna sam odustati od svega, samo neka ljubavi bude. Čemu postoji čovjek kojeg nitko ne voli?
Zar vama ljubav roditelja, prijatelja i partnera nije bila dovoljna?
- To je samo djelić Božje ljubavi. Osim toga, kad čovjek ne poznaje Boga, njegova je ljubav sebična i svoju potrebu za ljubavlju ne može zadovoljiti. Stoga mu se svaka ljubav čini premalom i stalno traži još. Božja ljubav se ne mora zaslužiti, jer iz njegove ljubavi i jesmo stvoreni. Tako sam i ja - nezasluženo - u Bogu pronašla mir i smisao, dobila jak razlog da jesam i budem tu.
frorum.hr
Post je objavljen 25.06.2006. u 08:32 sati.