O, ja sam mlad, a već sam star,
srce je moje hladno;
pao je lug na prošli žar
i život tone na dno.
Mrzak je svijet i zla je kob
na zemlji oštra trna;
život je loš, ali i grob
krije tek nešto crna.
A slabi duh što kao lud
svim cestama vrluda,
tek traži put i samac svud
od zvijezde pita: kuda?
No zvijezdin nijem treperi sjaj,
za mene riječi nema;
ta tebi bar sam vjeran, vaj,
o zvijezdo, Iksro nijema!
O, da je bog, pa da mi on
otkriće smisla kaže!
Il ti što jak svoj imaš tron,
buntovni dobri vraže!
Još samo to što tješi nas:
da dani redom ginu
i da će već nadoći spas
kad našu masku skinu.
Taj sveti dan, taj dobri sat!
Tek da mi zjene sklope,
pa možeš tad mi zapjevat
za pokoj duše, pope:
Al neka baš zauvijek sni,
ja neću da se budi.
(Zar ne? ta to bi htio ti
i mnogi vrijedni ljudi!)
Jer put je dug, o vrlo dug,
dosade vječno traju,
život je trom, polagan drug,
a ja bih htio - kraju.
Jer ja sam mlad, a ipak star,
srce je moje hladno,
pao je prah na prošli žar,
i ja bih htio - na Dno.
Tin Ujević
Post je objavljen 24.06.2006. u 11:57 sati.