gledam naslovne stranice novina. pobijediti australiju najvažnija je stvar u ovoj državi s tristapedeset tisuća nezaposlenih, milijun i po uzdržavanih i još toliko onih koji ponešto raduckaju za ''mižeriju''. država u kojoj su nacionalni sportovi ''dizanje kredita'', ''preskakanje obroka'' i ''rastezanje plaće od prvog do prvog'' bacila je sva svoja nadanja na jedanaest odabranih loptogurača nadajući se da će svojim jedinim životnim umjećem priskrbiti naciji dva dana sreće, a sebi još po koji milijunčić kovertibilnognečeg na bankovni račun.
sjetih se kada me asistant na jednom kolokviju pitao da nabrojim vrste francuskih lovačkih pasa. ispalio sam kao iz topa: platini, žires, tigana…. jedanaest francuskih veličanstvanih loptogurača koji su svojim umiječem ostavili traga u mom mladom životu. kolokvij sam prošao na umjetnički dojam.
nadam se samo da će, nakon sudbonosnog četvrtka, neki slijedeći naraštaji na pitanje profesora – ''po čemu je poznata australija?'' odgovarati: ''kengur, koala, čudnovati kljunaš, eukaliptus, bumerang…'', a ne ''viduka, skoko, čulina, brešano…''
živi bili pa vidjeli…
i dvije tri navijačke parole za podizanje blogovskog morala (tek toliko da se nađe)
KOL'KO NAS IMA, JEBOTE, KOL'KO NAS IMA…
MALO VAS JE, MALO VAS JE, PIČKICE…
Post je objavljen 21.06.2006. u 11:42 sati.