Prema rezultatima nacionalnih ispita, tri primorsko goranske škole su u vrhu uspješnosti.
Gimnazija Andrije Mohorovičića je među prvih šest u matematici, a učenici Prve riječke hrvatske gimnazije i Srednje škole Dr.Antuna Barca-Crikvenica pokazali su izvrsnost u ispitima iz engleskog jezika.
Sve ovo prenosim iz današnjeg Novog lista i sam članak me razveselio, kao što me uvijek razveseli kada se o srednjoškolcima piše pozitivno i superlativu, kako to i zaslužuje ta prekrasna mlada generacija koja će nas naslijediti i na taj način morati snositi poslijedice naše lijenosti i rezignacije!
Moje veselje bilo je kratkog vijeka, jer sam vrlo brzo naišla na reagiranje ravnatelja tih uvaženih škola, pa tako ravnateljica Gimnazije Andrije Mohorovičića, između ostalog, kaže:
"Ne mogu reći da nisam očekivala dobre rezultate, no ipak nisam znala koliko će dobri biti."
Slijedi ravnatelj crikveničke srednje škole, kojemu je vijest o ulasku među prvih šest bila pravi šok:
"Ne mogu vjerovati da su djeca tako bljesnula!"
Ravnateljica Prve riječke hrvatske gimnazije nije krila iznenađenje:
"Super! Ugodno sam iznenađena! Mislila sam da će biti dobri...no ipak nisam mislila da će biti ovako dobar plasman."
Pitam se, zašto ravnatelje škola tako čudi i šokira dobar plasman i uspjeh učenika i kakvu poruku takvim reakcijama šalju svojim učenicima, polaznicima svojih škola?
Kakvu poruku šalju nama roditeljima?
Redovito odlazim na roditeljske sastanke i godinama već slušam ode i elegije o "problematičnoj" djeci, (ne volim taj naziv, stoga ga smještam među navodnike!), čiji roditelji nikada ne sjede na tim sastancima. Iščitavaju se negativne ocjene, neopravdani sati, raspravlja o nedopustivom ponašanju. Ni jedna rečenica o odličnom učeniku koji čezne da mu se posveti malo dodatne pažnje i da mu se pruži više, jer želi i može više. Ili o mogućnosti i načinu kako da se djelotvorno pomogne djeci koja "zapinju" u labirintu gradiva i obaveza.
Samo jednom, u dvanaest godina, doživjela sam da je razrednica na roditeljskom sastanku pročitala postignut uspjeh svojih učenika na natjecanjima i javno ih pohvalila!
Iskreno sam i duboko uvrijeđena reakcijama ravnatelja i jedino što mogu dopustiti je mogućnost da dotična novinarka nije dobro prenijela njihove riječi u tisak, u što iskreno sumnjam.
Na žalost, znam pravo stanje stvari i sve manje to podnosim.
Nisam po struci psiholog ni pedagog, pa možda ne znam što govorim, ali recite mi vi koji znate, ne bi li normalna reakcija prvog čovjeka škole, nakon što su mu priopćeni dobri rezultati njegovih učenika, trebala biti ovakva:
"Ponosan sam na uspjeh učenika svoje škole, znam koliko su izvrsni i ni trena nisam sumnjao u njihov odličan plasman! Draga djeco, čestitam!"
Što imate biti šokirani, iznenađeni i ispunjeni nevjericom?
Što vam još i koliko treba da počnete konačno voljeti i poštivati svoje učenike i cijeniti njihov uspjeh?
Da li je moguće da se tim uspjehom ne želite javno pohvaliti, onako-sigurni u sebe, jer ga ne osjećate svojim?
Zar je toliko teško biti ponosan na jedino pozitivno što nas okružuje: uspjeh naše djece?
Bolje da se zaustavim.
Sutra je zadnji dan. Za ovu školsku godinu.
Vidimo se na jesen!
Ionako će sve biti isto.
(Sorry, Najdraža, nisam više mogla izdržat!)
Post je objavljen 13.06.2006. u 17:48 sati.