Marketing
Pleši sa mnom, takva sam i gotovo :D
Opet to radim. Svjesna sam toga, ali ne mogu si pomoći. Zbrka u glavi, k. mi fali! (hahahahaha to sam upravo smislila)
Radim iste greške (ma to nisu greške) to su neke stvarčice koje te puknu s vremena na vrijeme...kad ludujem (a ovaj put nisam pila kavu!), ali bitno je da se pravim pametna kako greške, a kojih si svjestan, treba ispravljati s vremenom. Treba učiti, treba se pokušati mijenjati... da, da, to je lako reći i drugom savjetovati, ali kad ti trebaš to napraviti, onda je malo teže.
„Takva sam, uzmi ili ostavi“ valjda je moj životni moto 
Ako nekome nešto smeta, zašto ne kaže? Šutnjom se samo potvrđuje... prihvaća ono što jest. A kritike bi prihvatila. Barem mislim. Ovisi. Zapravo kritike baš i ne. Treba znati lijepo pojasniti. Ja uvijek kažem kad mi nešto smeta. I to na najbolji mogući način. A šta mogu ako tom nekom drugom taj moj način ne odgovara? Nek i to kaže. Ma šta pišem?! Pa naravno da ne kažem uvijek... ponekad kažem, ponekad prešutim... ponekad dobro prihvaćam kritike, ponekad uopće ne... ovisi o raspoloženju... da, da, tom prečesto promjenjivom raspoloženju. Ali šta mogu, kad sam takva! Protiv sebe ne možeš. Ali možeš bar pokušati promijeniti neke stvari. Npr. otvoriti se… reći… barem pokušati izgovoriti… ne znam. Za sve uvijek ima neko objašnjenje. Za svako mišljenje, za svaku reakciju, za svako ponašanje ima neki razlog. Ali teško je objasniti tako da netko može u potpunosti shvatiti. Sebe ponekad ne shvaćam, a onda bi bilo jako sebično od mene tražiti da me drugi shvate 
Ali bar se potruditi da me shvate. E to već cijenim. Ali opet sve kreće od mene same. Kako netko da me shvati, ako šutim? E sad opet, moja šutnja ovisi o osobi koja je pored mene. Ponekad razmišljam kako taj netko treba na neki način “zaslužiti” da mu se otvorim. Ne, ne, krivo sam se izrazila…taj netko treba to znati izvući iz mene A jebote, sad sam shvatila da ne pišem samo o sebi! Pa ja poznam i druge osobe koje su poput mene. Hm…trebala bi onda razumjeti tu šutnju…? Ili se pitati što mi ta osoba govori s tim ponašanjem? Da ja ne budem takva? Ali kako opet drugog “natjerati” da kaže ono što mu je u glavi? I ne samo to… da pojasni zašto ima takvo razmišljanje? Ali možda opet, možda ne želim čuti objašnjenje? Možda je šutnja ponekad dobra? Možda ne želim čuti to nešto. Možda želim vidjeti djela... jer bez djela, riječi ne vrijede.
Hm...ništa sad više ne znam Ako netko shvati ovaj post, nek se javi! Ovo su već preteške filozofije. Idem spavat.
Post je objavljen 12.06.2006. u 22:30 sati.