/" target="_blank">
Dragi Dnevnike!
Nije me bilo dva dana, a ko da me nije bilo jedan dan. Da odma razjasnim stvar: nestao sam u prostorno-vremenskom kontimuumu svemirske rupe. Tamo je vrijeme savijeno, to jest relativno.Dani su sekunde, a godine stoljeća.Kilogrami su litre, dolari jeni, hajduk je dinamo, žene su guzate i sisate , a na vlasti je slavonsko-baranjska stranka.Nisam bio pijan ni napuuu uuu šeenn a na radiju je bila ljubavna pjesma tvoja ruka namom ramenuuu-kako glupa pjesma!
-Kako glupa pjesma! Pajo, ugasi radijo!
-Ali, baš sam se sad ufuro: avtoputu brasva i jedinsvaaaa...
-Ne zanima me, gasi to! A možeš spakovat stvara i briši! Osim toga, brasvo jedinsvo je škola , a ne avtoput.
-Jebemu peruna, a baš sam se bijo odomaćijo.Čekaj samo da srknem malo ribara pa idem.
-Žavo mi je što te moram svaki čas ispravljat, al on ti se više tako ne zove.
-Ko?
-Ribar. Sad se zove Hrvoje. Hribar. Hribar, ko Đens Bond! I slima filmove.
-Znaš šta? Bilo nam je bolje kad si nesto u vremensko-prostornom kontinuumu.

Odahnijo sam kad je otišo. Nakon 15 sekundi začujo sam zvono na vratima: kuc kuc!
-Ko je?
-To sam ja, Pajo!
-Koji Pajo?
-Koji ti na jajo stajo!
-Šta oćeš?
-Istjero si me iz moje kuće.Nisam ja došo kotebe već ti komene.Mrš iz moje kuće!
Više se ničeg ne sjećam. Znam samo da sam se probudijo na njivi.

Post je objavljen 09.06.2006. u 14:24 sati.