Pregled posta

„Nije dobro boraviti u snovima i zaboraviti živjeti!“

Neki kažu da su snovi ogledalo duše... i moram priznati da se slažem s time, ali ne uvijek. Ja jako često volim sanjati i maštati... živjeti u svijetu iluzija. Jer tamo je uvijek sve super i sve je kao u bajci. Sve uvijek završi sretno i nikad nema problema. A onda kad se vratim u stvarnost shvatim da je to sve samo san. Shvatim da sretni završetci mogu biti samu u bajkama i da svatko sam stvara svoju sreću. Mi smo sami krojači svoje sreće... istina ne možemo sve sami, ali početi moramo. A onda nam ona „bolja polovica“ pomaže da tako i ostane dalje. Napokon sam shvatila da nije dobro stalno boraviti u snovima... jer tako neću ni primjetiti da mi život prolazi pored mene , a ja nisam ni trepnula. To sam shvatila onda kad mi se dogodio onaj „klik“ u glavi... onog trenutka klad sam NJEGA ostavila iz sebe... kad sam krenula dalje. Shvatila sam da ova priča za koju ne znam kakav će biti završetak... da je to moja priča, da ju sama stvaram... da je to moja „bajka“. Pa kakva god ona bila ja se sama moram natjerati da se promijenim i da počnem čitati između redaka. Ja sam vam osoba koja se voli zafrkavati, voli se zezati, a najviše od svega obožavam se SMIJATI. Obožavam kad nekome stavim osmjeh na lice... a pogotovo kada tužno lice pretvorim u veseli i iskreni osmjeh... samo time moje srce raste sve više i više. Sa mnom nikad nije dosadno jer sam jako vesela i luckasta osoba... ali nisam to bila zadnje tri godine. Bila sam izgubila taj čar i veselje. I dalje sam ljudima stavljala osmjeh na lice, ali oni mi nisu uspjeli zacijeliti srce. Puklo je tada na dva dijela i nisam ga mogla „zalijepiti“ nikakvim osmjehom. Nisam ga mogla sakupiti u cijelinu... Shvatila sam da nije bilo vrijedno da moj teenager-ski život tako potratim... da toliko patim i plačem. Jer sutra završava moj teenager život... sutra navršavam 20 godina. Nema više jedinice u mojim godinama, sad moram biti ozbiljna. Ali mislim da ne...ja ipak ne. Jer previše sam izgubila u te tri godine i moram to nadoknaditi. Bit će vremena za ozbiljnost kad se udam i postanem „kućanica“... iako mislim da ni tada neću biti skroz ozbiljna. Da ću uvijek biti luckasta jer takva sam po prirodi. Volim se smijati i davati veselo ozračenje oko sebe.





Svoj „povratak“ mogu zahvaliti svojim prijateljima. Oni su ti koji su mi pomogli da prevaglim polovicu tog teškog puta, a ostalu polovicu sam morala sama shvatiti. Oni su ti koji su uvijek tu... oni ostaju kad „princa na bijelom konju“ ode i ostavi lom iza sebe. Oni su ti koji skupljaju slomljene komadiće i pokušavaju ih vratiti u cjelinu... ili barem u plovicu te cjeline. Brišu sve te silne „krokodilske“ suze i po stoti put slušaju istu priču. Sve trpe pa čak i onda kad imaju svojih problema... Ne bi mjenjala takav odnos ni za išta na ovom svijetu. Ni za kakvu ljubav „princa“ jer on je prolazan u životu, ali pravi prijatelji su vječni!
Takva sam vam i ja osoba. Ja sve probleme slušam, samo da svoje ne moram nikome govoriti. Svoje brige i tugu zaključam duboko u sebe da nitko ni ne primjeti i onda slušam... ali iskreno slušam. Slušam i pomažem, pokušavam pomoći. Umjesto da nekad i poslušam sama svoj savjet ja radije zaobilazim razum i vraćam se tuzi. Lakše je sjediti i liti suze nego pokrenuti se i potrudiri da se osmijeh vrati. Uvijek sam se zatvarala u sebe i sama pokušavala riješitit svoje brige... nisam nikoga htjela zamarati tim svojim „glupostima“. Sve dok jednog dana nebi pukla i to bi svi vidjeli. Nije kukavički priznati da te boli i da patiš... to je hrabrost. Hrabrost je priznati da si pogriješio i da si bio glup... a pogotovo da trebaš pomoć ili savjet. Napokon sam shvatila da ne mogu sve sama i da je u redu tražiti pomoć. Da je u redu nekada se otvoriti drugima pa da oni poslušaju tebe... za promjenu. Jer jednog dana možda bude kasno... jednog dana možda puknem, a nikog neće biti pored mene da mi pomogne. I slomiti ću se do kraja... bez povratka.





Čitala sam na jednom blogu neki dan o problemima. I jako me se dojmio taj post. Cura je napisal da naši „problemi“ u biti i nisu pravi problemi. Slažem se... to je jednostavno dio života. Slomljeno srce, nesuglasnice sa partnerom ili svađa sa prijateljem...to je dio svih nas. I to je normalno... Treba obratiti pažnju na ono bitno...treba se posvetiti onom važnom. Zdravlje, obitelj i bližnji su ono šta svatko treba cijeniti i biti sretan ako to ima. Ja sam to skužila na vrijeme... i zato sam zahvalan. Nemojte da bude kasno jer poslije ćete žaliti. Poslije nećete imati za što se pridržati... nećete imati oslonac.
Naravno da i ne zaboravim VAS blogere... vi ste oni koji su mi otvorili oči. Koji su mi pomogli sa svim tim komentarima i savjetima. Stvarno sam svima zahvalna i znam da većina to piše u svojim postovima, ali ja mislim najiskrenije. Ova veza je stvarno poseban... neopisiva. Kako ti je netko tako drag, a u biti ga ni ne poznaješ. Tako je meni svaki bloger posebno drag... Kako čitajući tuđe živote znaš se često zapitatai „Zašto baš on/ona? Kako je to uspjela prživjeti?“... zamisliš se. Otiđeš u krevet i nemožeš spavati jer ti kroz glavu prolaze riječi nekog tko živi na drugom kraju zemlje. A ti ga ne poznaješ... ali opet kroz te priče imaš osjećaj da ga znaš cijeli život.
H V A L A svima!!!!!!!!!!!!!!!!!!!




Ovako ću ja sutra na svom roćkasu (možda ne tako obućena, ali:-) )

Post je objavljen 07.06.2006. u 23:43 sati.