Pregled posta

Ruske mitologike: Sizifi i Narcisi by RF

Dakle... Da vidimo što se da skuhati u ove gluhe noćne sate...

Obećanje je ludom radovanje, a gdje je prdac jedini vjetar, tamo je i trpeza vjetrometina. Konstatacija nad kojom bi se trebalo zamisliti i koja nema APSOLUTNO nikakve veze s onim o čemu će se danas pokušati suvislo pisati - osim što odigrava ulogu (nužnog) uvoda u priču.

Traži se jedan odgovor na tri pitanja.

Pitanje broj jedan: što je zajedničko letećem tigru, džihadu, samoubojstvu, bajci, norveškome princu, ružičastim paradnim slonovima, talijanskome sladoledu, orkanu Hugo, Pearl Harboru i sutonu LA-ja?

Pitanje broj dva: o čemu je, između ostalog, pisao Mendeljejev u svojoj doktorskoj disertaciji?

Pitanje broj tri: oko čega su - nakon što je ispucana sva ideološko-geografska artiljerija - lomile koplja Rusija i Poljska?

Dok se razmišlja o odgovoru, misli mogu slobodno lutati i pokušati se držati naslova:

... I tako je Sizif dane i noći kotrljao stijenu uz padinu, nakon čega bi se ona, po dobrom, starom Murphyjevom zakonu i još boljem i starijem egzistencijalističkom apsurda, neizostavno i redovito strovaljivala u nizinu. Sizif je znao uzaludnost svoga posla, no i dalje ga je ponavljao jer je to značilo:
1. da vrijeme prolazi i
2. da on sam u tom protjecanju vremenu, iliti življenju, odigrava barem nekakvu - makar i nesvrhovitu - ulogu.

... Narcis je striček zaljubljen u sebe, tašt i težak. U odnosu na smrtnike koji ga okružuju IMA PRAVO držati se oholim jer je - ima potpuno pravo - bolji od njih. Sam sebe vidi, smatra on, bolje nego što drugi vide sebe. I to ga čini njemu samome moćnim poput boga. Na koncu ga ne uspijevanje viđenja vlastitoga odraza na površini jezera učini toliko nesretnim da - ah, oh - počini samoubojstvo.

Mit o Narcisu oznacava moguci cilj, svrhu: pojedinacnoga zivota ili cijele kulture: voljeti sebe je zahtjevan cilj, da, da...

Gdje je prdac jedini vjetar, tamo je i trpeza vjetrometina, a odgovor na pitanja je jednostavan: 1. norveškoga princa i džihad povezuje to što su oboje nazivi za koktele s votkom, 2. Mendeljejev je odredio idealni omjer vode i špirita u votki, 3. Rusi i Poljaci su 70-ih god. vodili OZBILJNU raspravu o tome čija je votka (rezultat: nakon dugogodišnjeg istraživanja povijesnih događaja - Rusi su uspjeli patentirali malu vodu iliti votku kao svoj, Kupujmo-rusko-proizvod!)

E pa na zdorovje!! Votka je jedan od najjačih i - barem koliko mi se čini - najvažnijih uporišta ruske zbilje. Pije se svugdje, vrsta ima BESKRAJNO mnogo, zbog votke se umire i živi (i u doslovnom i u prenesenom značenju), mnogi imaju svoje vlastite zavode za destilaciju špirita, nad strancima koji miješaju votku sa sokom Rusi domoroci ne žele više ravnopravno razgovarati, NEMA susreta s Rusom a da se ne bi - obično na početku večeri - odnekud stvorila jedna Stoličnaja ili maaaalkice Russkoga standarta. To NIJE jedan od krivih i promašenih stereotipa koje su izmislili oni među nama lijeni proniknuti u stranu im kulturu pa je svode na jednostavne koncepte.

To JEST paralelna stvarnost u kojoj zive Rusi. Onu pravu stvarnost zivotare samo da bi pozivjeli - kako bog zapovijeda - u svojoj votka-stvarnosti.

Ako se u mitovima krije ona prava istina - u koju ni vrijeme ni okolnosti - nisu uspjeli upisati sumnju, onda je votka - stabilan i pouzdan ruski mit. Kako i zašto votka? Jer je Rusija... sizifovsko-narcisoidno društvo.
Da pojasnim... Nisu oni - kao ni mit - naivni:
1. znaju oni da tekućina s 40 posto alkohola - ma koliko se god butylki popilo - ne dolazi u paketu s ružičastim naočalama; no piju je sizifski uporno;
2. znaju oni da zdravlje odlazi pa, pa i da na dnu čašice nema istine i nema (narcističke) potvrde: "Da, stari, ti si bog!"

No - svejedno - BAŠ to dvoje radišno poput mrava traže u prozirnoj tekućini. Zašto votka - kada je "in vino veritas"?

Zato što nudi efikasan i brz samozaborav, zato što su navike jaaka stvar i zato što je to "NAŠE rusko". Nije nama važna istina, želimo progledati, ali samo - kao i Narcis - ono ništa koje drugi ne vide. I što nas vodi u vlastitu propast, ali - nije važno - ni vrijeme ne traje vječno. "Tako votku možemo piti SAMO mi, Rusi! Tu nam ČAK NI Amerikanci nisu ni do koljena!" Zato što Rusi bježe, doduše, u emigraciju, no to je manjina, većina na neki čudni način - no možda sam u krivu, možda i ja vidim samo sebe u ovoj priči - VOLI svoju patnju. Jer je pristajanje na patnju požrtvovno, čak i romantično, BAŠ PRAVO NAŠE puškinski RUSKO. I drukčije se može reći to kako sam ja doživjela Ruse, Ruse i votku, Ruse i složenost njihova života, Ruse i siromaštvo, Ruse i 100 dolara plaće asistenata na faksu, Ruse i smrtni strah starijih od odlaska u mirovinu, Ruse i homofobičnost, Ruse i njihova izdužena lica: "Kod nas smrdi, ali je bar toplo." Slike koje se ruskim internet stranicama odašilju svijetu - a koje prikazuju nasmiješeno rusko lice, s bocom votke u naručju - mogle bi biti znak da je ovdje ZBILJA riječ o hedonističkome raju na Zemlji. Međutim, Sizif i Narcis u ovu priču nisu upali slučajno: baš kao što su i dva mitološka gospodina tragični likovi, tako se i meni - srce stisne od tuge - pri pogledu na teturave i izgubljene izvotkane ruske starce i starice.

Hm, hm... Našlo bi se paralela i u našima i u vašima, i u samoj prirodi čovjeka, zar ne?

Je li SADA jasno čemu služi votka?
Nije!?!?

Pa ispiru se njome usta...
... i, dakako, u ustima zaostala ustajala prašina...
... pa se čovjeku čini da "Sad, sad SLOBODNO dišem"!

Mislili ste da su Rusi razočarali od utopija? Jesu, jesu, naravno, ali SVAŠTA može biti utopijskim utočištem. A kad se traži - i nađe se!

Puno pusa, pipi_piaf