Pregled posta

hm.....nekako ovako pa vi povatajte.........

zmija, miris cvjeta,otrov....jel život ?


Postoje milion načina za kazati jednu stvar , sve ovisi o tome šta želite da drugi pročitaju.....možda nam je ponekad teško kazat slovima i brojevima koja to tvore pa dodjemo ponekad prekrasne slike dalekih sanjarskih pejzaža ili nam je pak lakše samo frknut guste tamne oblake i polomljeno cvjeće pod naletima hladnog vjetr.
Prisjetila sam se neki dan na putu za posao trenutke koje do sad nikad nisam pogledala pravim slovima , trebao mi je samo jedan bjeli cvjet njegov miris i klopot plastičnih pomočnih kotača da se sjetim svega , onako po redu kako se zbivalo......

,,,,,,,,Bio je to topao lipanjski dan. Zadihana brzim hodom i osuta kapljicama znoja koje nisu htjele prestat izbijat iz svake pore moga tjela skupljajući se u malene potočiće, sjedila sam naslonjena na niski zidić pokušavajući ignorirat nepodnošljivu vručinu osunčanog betona . Izpružila sam noge a hlaće koje su inaće bile do koljena povukla sam s ljepljive kože višlje kako bi barem malo osjetila svježinu toplog vjetra na upornim kapljicama . Svladao me umor i rukama sam se onako poluležeči naslonila na zid, sitna prašina poput magnetom zaljepila mi se na dlanove, bila sam preumorna a stoplala još uvjek pod naporom hoda nisu se htjela pomaknut i dopustit rukama da svu težinu mene prepuste njima. Gledala sam jezerce u koje su se sljevali potočići s svih strana moga stomaka , udahnula sam duboko a sva tekučina iz moga pupka potekla je niže, zabavljala sam se tom igrom , prebrzo sam hodala ,, i sad zato jer sam se tako tvrdoglavo žurila moram ovakava čekati još duže . Trenuci totalnog opuštanja cjelog tjela došli su brzo i uskoro sam zaista uživala u toplini popodnevnog sunca , osjećala sam ga po svuda, bacalo se po meni kao da sam dio zida, ceste i te ljetne pustoši . Ja, bez imalo otpora dopustila sam mu da se baci na mene, nisam više bila samo prolaznik koji u ovo doba dana bježi od njega skrivajući se u debelu hladovinu, bila sam zid, cesta kao da sam oduvjek tu , od samoga jutra .Prihvatio me rado i uskoro su uzbuđeni uzvici cveno bjelih glasnica na zelenoj svježe pokošenoj travi postali daleki , meni nečujni. Polako sam tonula u san gledajući razigrane radišne pčele kako vredno skupljaju nektar s agacije koja je rasla nasuprot mene . Bez napora zujale u iznad nas obilazeći bazgu i lipu . Lagani povjetarac miješao je slatke mirise aromatičnog peluda koji je s njihovih krila padao po vrelom asfaltu . Prozirna izmaglica klizila mi je kroz nosnice omamljujući mi mozak , a povjetarac me lagano zanjeo gotovo nestvarnom uspavankom, zatvorila sam oči. Osjećala sam slatki pelud kako se ljepi na kapljice , moja koža poprimala je miris cvjeća , osjećala sam se tako lagano neopterećena vremenom, zatvorenih očiju prepustila sam se toplini. Uskoro se kroz sve te tople mirise probijao zvuk zrna pjeska koji se valja jedan preko drugoga . Bila je to prašina na vreloj cesti, ne znam zašto nisam odmah tada reagirala na taj tako neprirodan zvuk za ovu ljetni tišinu , moja osjetila zaobilazila su ga plutajući samo na oblacima skupljenog peluda koji je na suncu velikodušno prosipao svoj afrodizijak , sve do trenutka kad mi je postao pre blizu. Otvorila sam oči .
Bilo ju je gušt gledat , nešto poput baleta ili umjetničkog klizanja . Polako i elegantno , spiralno, vijugala je svojim tjelom prema meni . Znala sam tada da njezino tjelo išarano žutim, crnim i smeđim bojama nje nepoznanica i nekako u ovom ljetnom danu i njoj je mjesto tu pokraj ovoga zida , na ovoj cesti i uvjek je tu. Često se , drugima , događa da im se nađe na putu , zavara ih svojom elegancijom, ljepotom, jednostavno iskoristi ih u najosjetljivijem trenutku uživanja u slatkim mirisima topline .
Dok sam slušala klizanje njezinog tjela i gledala kako mi se odlučno približava razmišljala sam tko se našao kome na putu, ona meni ili ja njoj . Nekako ja sam sad bila dio ove scene pod suncem a ona je tu , oduvjek je bila tu. Svjesna opasnosti, ne znam ni ja zbog čega jednostavno nisam mogla zaboravit ugodnu aromu bjelih cvjetova , jednostavno koliko god mi se je približavala sve opakijih nauma tako očitih u njezinom pogledu ja sam tvrdoglavio i dalje lebdija mirisnom prašinom gledajući je kao da ne ide meni.
Čak i u trenutku kada je došla sasvim blizu i kad su njezina siktanja postala toliko stvarna da sam bistrog pogleda i čistog uma gledala kako ubrzava prema meni i podiše glavu u smjeru mojega gležnja .
Zidu je zadaća bila da ogradi park od ceste, koja je pak bila tu da vodi svakog zadanim pravcem .
Njezina zadaća tu pod ovim suncem nije obavezno bila da truje , inaće je samo bila dovljna spomen na nju da ljudi postanu oprezni , neki koji su bili dovoljno hrabri izazivali bi njezin smrtonosan otrov . Ja sam toga dana samo sjedila na tome zidiću i prepustila se datim mi tako rijetkim blagima , ne znam jesam li ju možda time izazvala. Odnosno nisam htjela vjerovati da sam ičim izazvala njezin bjes, da sam zaslužila otrov.
Znala sam , u trenutku dok je otvarala svoju čeljust da nije dovoljno velika i da sam ja ipak brža da na vrjeme izbjegnem njezine očnjake ispunjene otrovom .
Ne znam zašto je u tome trenutku bilo tako teško pomaknut se , obranit se napada.
Sjedila sam mirno gledajući kako sprema svoje zube i prije nego je oštro zabila svoje očnjake u moju kožu vidjela sam otrov kako se cjedi kroz šupljikav zub , znala sam što to znaći ali ipak možda od straha, možda od radoznalosti ili ipak samo od umora stajala sam nepomično , prepuštajućui se otrovu .
Njezin naum brzo je bi gotov, dok sam ja gledala kako na mojoj koži izbijaju dvije malene kapljice krvi ona je čekala moj pad .
Zapravo uvjek sam vjerovala da njezin ugriz boli više a osim peckanja slanog znoja na dve svježe ranice ja nisam osjetila ništa . Čak ni kad je koža oko ugriza postala zelenkasto ljubičasta nije me bolilo ništa ali svjesna opasnosti prekasno sam pokrenula glas , bezbolan otrov poput nezrelog voća osušio je moja usta pretvarajuću vapaj u pomoć samo u tužan uzdah.
Nekako nakon toga ne sjećam se bistro svega ni šta se dešavalo , znam samo da ,,,,,,,,
Njezin otrov toga dana nije bio smrtonosan , svjesno sam tada dopustila da me truje godinama , samo ponekad a da nisam bila svjesna zašto zapekli bi me oni mali ožiljci , gotovo ne vidljivi šireći nepodnošljivu bol koja bi me ponekad toliko gušila da nisam mogla disati .
I dok gledam ovu lipu kako se sprema u plodan cvat prekrasnog mirisa shvatila sam da sve ove godine otkako otrov kola mojim venama nisam osjetila slatki miris bjelih svjetova niti uopče uspjela potpuno mirno zatvoriti oči i prepustit se ............. ima ono.........


ŠO NAS NE UBIJE ,,, OJAČA NAS

ali samnim uvjek ide ali .......................................................... i uživajte N.L.

Post je objavljen 31.05.2006. u 20:08 sati.