Lasker je održao obećanje i Steinitzu dao revanš, ali tek dvije godine kasnije, kad je ovaj imao 60 godina. Uostalom, 1894. godina, može se s pravom smatrati početkom Laskerove blistave šahovske ere, a u isti mah to će biti i najduža vladavina jednog šahovskog monarha.
U međuvremenu ( između prvog i drugog matcha ) nekoliko igrača poslali su Laskeru izazov za novi match. U ljeto 1894. godine bio je završen jedan od najjačih turnira tog vremena u Leipzigu, gdje je trijumfirao Siegbert Tarrasch. Ohrabren ovom pobjedom, on je uputio izazov Laskeru. Šampion nije prihvatio bačenu rukavicu pravdajući se da ima izvjesne obveze prema Steinitzu.
Za čudo, Lasker je za samo pet godina napravio vidan skok, odnosno od «običnog majstora» vinuo se do svjetskog prvaka, a da nijednu partiju nije odigrao s tada najjačim i vodećim igračima, prije svih Tarraschem i Čigorinom. Krajem iste godine, petersburško šahovsko društvo pozvalo je Laskera da gostuje u gradu na Nevi. On se rado odazvao pozivu, uz jedan jedinstven uvjet, da Čigorin tu ne igra.
U proljeće slijedeće godine, petersburško šahovsko društvo poslalo je ponudu da bude organizator matcha između Laskera i Čigorina. Lasker je ovaj poziv odbacio s istom motivacijom kao i s Taraschem. Petog kolovoza 1895. godine u Hestingsu otpočeo je jedan od najvećih turnira u povijesti šaha. Turnir je završen pobjedom mladog Amerikanca Harry Nelsona Pillsburyja, a njegov trijumf primljen je u svijetu senzacionalno. Američki majstor bio je uvjeren da je na taj način stekao pravo izazvati Laskera, utoliko prije što je ovaj bio tek treći. Na žalost, doživio je sudbinu prethodnika Tarrascha i Čigorina. Treba reći, značajnu činjenicu, da se na Hestingškom turniru Lasker prvi put susreo za šahovskom pločom s Taraschem i Čigorinom i da je pri tom bio poražen.
Na završnom banketu, u ime petersburškog šahovskog društva Čigorin je pozvao pobjednika Pillsbury , a naravski uz njega Laskera, Tarrascha i uključujući jasno i sebe, da odigraju jedan turnir koji će dati rang listu izazivača. Međutim, izazov svi nisu prihvatili, prvi je odustao Tarasch.
Bez obzira na sve okolnosti, turnir je odigran u prosincu 1895. godine, a završen siječnja slijedeće, uvjerljivom pobjedom Laskera, ispred Steinitza, Pillsbury je bio treći, a Čigorin četvrti. Svojim plasmanom Steinitz je potvrdio svoje pravo na revanš.
Tako su se Lasker i Steinitz susreli 7. studenog 1896. godine u Moskvi u Domu Elisa, u kojem se nalazilo moskovsko liječničko društvo, da bi se najzad dogovorili oko predstojećeg matcha. Honorar pobjedniku bio je predviđen dvije tisuće rubalja, a pobjeđenom tisuću. Match je trajao do 14. siječnja 1897. godine. Partije su se igrale od 19 sati pa sve do 2 noću.
Match koji je tako žarko želio Steinitz, završio se po njega više nego katastrofalno. Bivši šampion je bio star ali i uveliko bolestan. Ozbiljno je patio od povišenog tlaka, a mučila ga je i glavobolja pa su mu za vrijeme igre stavljali led na glavu. U tako nenormalnim uvjetima, jedva je okončao match, a pri kraju kod njega su se osjećale i psihičke tegobe. Rezultat je bio 12,5:4,5.
Sam match nije donio novih vrijednijih momenata. Jednostavno, Lasker je igrao jače i zrelije nego ranije, a Steinitz znatno slabije nego u prvom matchu.
Zajedno u oba matcha Lasker je protiv Steinitza postigao uspjeh od 20:7 uz 9 remija, a u turnirskim partijama 6:1 i tri nerješene. Dakle ukupno 26:8 uz 12 remija.

Dopisniku newyorškog lista «SUN», Steinitz je iznio utiske o matchu: «Zašto ja gubim s takvom razlikom? Iz jednostavnog i objašnjivog razloga, zato što je moj suparnik Emanuel Lasker veličanstven igrač, jedan od najvećih s kojima sam ikada igrao, i vjerojatno veći od svih igrača s kojima ću se ubuduće sresti ...»
Post je objavljen 05.05.2006. u 22:04 sati.