Na raskrsnici bulevara i Futoške ulice gde sam ocekivao policijsku patrolu, karakteristicnu za Grad Heroj, odjednom se predamnom pojavio veliki rekord 1700, sa izgrebenim begešom na galeriji i cetiri glave na zadnjem sedištu. Tamburaši...
Umetnici su nešto gundali na ciganskom kad sam ih obišao, zaustavio i pozvao da podu za mnom, pa sam morao da stimulišem glavnog sa dve-tri novcanice, znajuci da ce on nepogrešivo oceniti koliko još love ostaje u svežnju.
- Dobro. Teraj Bato...
Ne znam kako je bilo komandosima u Indokini, ali šunjati se sa šest Cigana na peti sprat zgrade u kojoj lift ne radi, u jedan sat po ponoci, takode ima svojih draži.
Sacekao sam da automat iskljuci svetlo u hodniku, i šapnuo kolegama ime pesme koju ce zasvirati kad se vrata otvore.
Naravno, Cigani ne znaju ni jednu pesmu o Danieli ali...
Ding-dong! Ding-dong!
Dano-Rano, Dano, ranoooooooo
Pile moje malo, pile moje malo,
Sinoc smo se zavadili, Dano...
Veverica je sklopila ruke na bradi, zagledala se u otvor na tamburi, dva mala svica zaigrala su u njenim ocima, ali ih je uplašilo svetlo, kad se ponovo upalilo.
Popac se pojavio u ispasanoj beloj košulji predvodeci bulumentu radoznalih prijatelja koji su, za tili cas, ispunili hodnik.
Raširio sam ruke.
- Cetvrt veka, stari moj. Da si vino, odavno bi ciknuo...
Zagrlio me je snažno. To nam se nije cesto dešavalo.
- Budalo jedna. Videceš kad dodeš u moje godine...
Poveo je muzikante u stan, i ja sam ih sve propustio, nadajuci se da Veverica nece otici za njima.
Svetlo se opet ugasilo, i ona dva mala svica opet su se pojavila, ovog puta samo na korak od mene.
- Znala sam. Bilo je jedan i pet, baš sam pogledala na sat i pomislila da neko misli na mene. I mislio je...
Pružio sam ruke ne pomišljajuci da se nešto drugo može dogoditi, i zaista, ona je, bez oklevanja, spustila svoje male dlanove u njih.
- Nešto cu ti reci, lutko, samo to nemoj pricati nikom. Ne moraš više cekati da se kazaljke sklope. Znam jednog dripca koji misli na tebe i kad su kazaljke potpuno raštrkane...
Popceva glava pojavila se odjednom iza ugla, i uplašila nas, kao pajac iz kutije...
- Hej, gde ste vas dvoje, ja vas tražim
Nabrao je obrve, napravio korak, pa se pojavio ceo, ali ona nije povukla ruke iz mojih. Ma, ne bih ih ni pustio...
- Hej, lakše malo. Moj je rodendan, a ne njen...
Cigani su, kao za inat, baš tad stigli do cetvrte strofe...
Suvo drvo, suvo drvoooooooooooo
Popucale kore, popucale kore,
Najslade je kad se tajno vole...
Klik!
- Mnogo si je voleo...
Nije to bilo pitanje. Emilija je bila na tom dalekom stepeništu i krišom posmatrala da li cemo se Veverica i ja poljubiti, vec jednom...
Prešao sam joj rukom ispred ociju, kao kad ono madionicari proveravaju da li je neko hipnotisan...
- Hej! Vrati se! I priznaj da si za kafu
Trgla se i kimnula glavom, ali nije rekla ništa. Mlin je drobio kao kultivator ali cuo sam da je kresnula TV.
Bile su vesti, kao i obicno, ali, za promenu, bez CKJ, SRS, SSRNJ, SUBNOR, PTT, i ostalih neizostavnih domacih skracenica.
Junak dana bila je jedna strana skracenica
DDR...
Majstori su u Berlinu srušili Zid. Bio je bespravno podignut i pravo je cudo kako se niko od komšija do sad nije bunio, no, ovih dana se opasno nakrivio, pretila je opasnost da ce se sam strovaliti, i pedantni Švapci su najzad uzeli pijuke u lopate u svoje ruke.
Srecom, alata imaju na sve strane, cak i na zastavi, koliko se secam, a i na tom zidu su vec uveliko radili. Narocito ispod temelja...
Jadnici su, kao jazavci, kopali uske nesigurne tunele, i kroz njih provlacili zlatokosu decu i žene u osmom mesecu, tražeci izlaz iz blagostanja i demo-kratije kojoj nisu dorasli...
Citavo leto gledali smo opsednute ambasade, trabante i vartburge ostavljene kraj puta, i kompletne porodice u sprintu preko brisanog prostora izmedu Madžarske i Austrije.
Sportska nacija, jebi ga...
Komunalci su fabrikovali plivacko-robotske šampione, a sad se cude kako neki lako plivaju preko Dunava sa dva deteta na glavi.
Hej, Drugovi jel' vam žao Rastanak se primakao...
U crno-belom dokumentarcu na ekranu grlili su se neki, blatnjavi kao kaljace, što je odavalo da su se i oni iz najhumanijeg sistema izvukli onako manikirski.
Golim noktima...
Dalje su se smenjivale slike improvizovanih letilica, tela na bodljikavim žicama, pa suze, ocaj, a onda ponovo neki koji se grle, ali sad vec u koloru, s tužnim osmesima, i mnogo, mnogo pobednickije...
Emi-Li to nije gledala, u stvari gledala je, ali joj je pogled nestajao negde izmedu...
Pružio sam joj šoljicu, oci su nam se srele i zastale da malo popricaju, i moram priznati da mi je tad vec bila draga na sasvim odreden nacin.
- Vidiš Srušili su Zid...
Seo sam pored nje, još je mirisala na trideseti maj sedamdeset osme, poželeo sam da je poljubim u vrat, i mislim da ni njoj ne bi bilo jako krivo.
Ipak ne...
Odlucio sam da ce, za pocetak, biti sasvim dovoljno da kažem nešto lepo.
- Ti cuti... Taj Zid je obicna baštenska ograda u odnosu na bedeme koje si ti srušila oko mene...
Post je objavljen 04.05.2006. u 23:02 sati.