Priča o razasipanju rodbine koju smo posjetili za produženi vikend, seže u prošlo stoljeće, točnije tamo negdje oko 1948. godine. Vrli su političari i tada, baš kao kao i danas, vukli razne crte i poteze olovkama po papiru i razmještali narod onako kako im je u tom trenutku odgovaralo tko zna iz kojih pobuda. Obitelji su se držale zajedno, stoljećima i generacijama na okupu, ili makar tu negdje-blizu, i onda odjednom nekom pukne u glavi, stekne stanovitu moć i krene mijenjati ljudima živote iz temelja. Do jučer najbolji susjedi i prijatelji, postaju jedan drugom ljuti neprijetalji, krvnici...
Vrijeme prolazi, nekad se bolni odlazak s vjekovnog ognjišta nazivlje seobom naroda, nekad egzodusom, nekad genocidom, a najblaže-trbuhom za kruhom. Jedan dio mojih, preseljen je u jednoj seobi, gore spomenute godine, a mi smo neki dan potegli put da zaželimo sve najbolje petoj generaciji koja je ugledala svjetlost dana prije nekoliko mjeseci.
Kada u jednoj obitelji vlada zakon ljubavi, politika, ludilo i sav kaos koji ona za sobom nosi, nemaju pristupa. Nama je oduzeto deset godina života. Ne pada mi na pamet mjeriti to s pričama gdje su izgubljeni životi, domovi, gdje je u pitanje doveden čitav smisao postojanja na ovom planetu. Ja se sjećam silne boli, očajnog bijesa, neopisivog straha i sve je to ostalo duboko zapisano, skroz tamo duboko, u kostima. Ali nikad nisam izgubila ljubav i osjećaj povezanosti... Moja baka je bila veliki i važan dio mog života, ali ona nije uspjela vidjeti svoje praunuke, otišla je tiho jedne večeri, umorna od svega...bez pozdrava. Neopisivo nedostaje, još i danas mi suza krene za njom i za onim danima kada sam joj dolazila u raznim fazama svog odrastanja. Od igranja u pijesku uz obale Dunava, pa do one poznate brige..."...kako da ti majci kažem kad si noćas došla kući?"
"Pa nemoj joj ništa pričati, daleko je, što ne zna, neće je zabrinuti.."
Dobra stara vremena bez mobitela... mojoj kćeri danas ni jedna baka ne može pomoći...
A imala je i prabaku koju zna samo iz mojih priča i starih fotografija.
Unuka te iste bake, danas ponosnog oca tog malog anđela što se rodio, ostavila sam davne '90-e kao dječarca, da bi mu slijedeći put kad smo se vidjeli 2002, plesala na svadbi. Njegova mama gleda moju djecu, je gledam njenu, i uglavnom ne pričamo puno o tome. Što se tu ima reći. Ta će praznina uvijek ostati takvom- praznom i riječi nemaju tu moć da je napune.
Dosta . Meni malo treba, pa da odem u sivu turobnu prašinu patetičnih staza nekih davnih dana....
Odlično smo se proveli. Ako se netko sjeća one Balaševićeve-Al' se nekad dobro jelo, to je otprilike to. Od jednog stola, za drugi stol, pa opet, i tako... Orio se smjeh iz kuta svake prostorije, slavila se ljubav, obitelj... i Dunav koji se, Bogu hvala, povlači.
Nikom se nije pretjerano žurilo natrag i ostao je faliti makar još dan-dva za sve što se htjelo. Ali dobro nam je došlo, zdravlja radi, da ipak krenemo kući. Puni dojmova, svaki na svoj način.
Upitala sam najdražeg, s obzirom da je bio prvi put u Novom Sadu, što mu je bilo najljepše i što će najviše pamtiti s tog putovanja, očekujući da će k'o iz topa kresnuti:-igrice! Dobio ih je cijelu hrpu!
Odgovorio je: "To što smo bili svi zajedno!"
A u Australiji je, prije par dana, na svijet stigla treća generacija!
Welcome to the world, dear sweet boy!
I tamo će trebat otputovat.
Kad tad.
Post je objavljen 02.05.2006. u 16:32 sati.