Pregled posta

Još od samog prekida veze pjevušila bih pjesmu od Goce:
„Samo da preživim pogled tvoj
Kada se negdje sretnemo,
Da mirna srca pustim njoj
to tvoje srce nevjerno,
Samo da mi suza ne krene
Kada te predamnom poljubi,
Ma bolje da te ne sretnem,
Bojim se da ne poludim...“

Šetajući gradom razmišljam o nama i našim prelijepim trenutcima, o vremenu koje smo skupa provodili, o njegovim riječima i obečanjima, o svim zagljajima i poljupcima, o suzama i boli koju sam proživjela zbog njega, o svemu što sam praštala samo da bih uspjelo... u tom trenutku prolazeći kroz onu gužvu vidim njega... SA NJOM... drži je za ruku i smješka se baš onako kao šro se i meni smješkao...
Tada se sve poče rušiti u meni poput velikih stjena koje se lome...
Koljena su mi klecala, drhtala sam kao da strepim od nečega...
Kada me vidio njenu ruku je pustio i prišao da se pozdravi...
Bila sam izgubljena kao da sam u skroz nekom drugom svijetu... Samo sam čekala onaj trenutak da mu okrenem leđa da ne vidi suze u mojim očima... i da, samo što sam se okrenula suze su potekle niz lice poput jesenjih kiša niz oluke... Iako su svi gledali u mene nisam se mogla suzdržati, to je tako zaboljelo...