gledao sam u površinu mora. mjesečeva svjetlost ostavljala je širok, bogat trag po površini tako tamne boje. očarala me ta slika, kao da je zavladala mnome.
prepao me nagli prekid. između mene i mora našla se neka osoba. htio sam je zamoliti da se pomakne jer sam jako želio nastaviti gledati u taj sjaj koji je budio moju maštu u stvarao najdivnije misli u mojoj glavi.
okrenula se, sada sam vidio da se radi o ženskoj osobi, zamahnula dugom, valovitom kosom i ispričala se što je stala točno pred mene. u tom trenutku sam prestao razmišljati. apsolutno pomračenje. gledam je ravno u oči, bez imalo ikakva stida.
ulovim se kako nepoznate osobe nemogu gledati u oči, nije mi ugodno da me čita osoba koja me ne poznajem, no sjećam se kako sam tada, nju, gledao bez ikakva straha.
nismo se pomakli, niti ona, niti ja.
još je jednom progovorila, imala je glas vilenjaka, pitala je smije li sjesti kraj mene. bez riječi sam joj to dopustio.
sjedili smo satima, barem se tako činilo, u tišini. s vremena na vrijeme pogledi su nam se sreli. svaki sam put vidio kako joj se oči više i više pune suzama.
nisam je htio pitati zašto. mislio sam da nije na meni da se petljam u privatnost nepoznate osobe.
“zašto si tužna?”, čuo sam kako riječi izlaze iz mojih usta.
pogledala me, sada je već plakala. tužno plakala. gledao sam kako sve češće i češće ostaje bez zraka, kako vadi maramicu i puše nos, sve to bez riječi. baš kada sam je još jednom pitati što se događa, zagrlila me. čvrsto je obujmila svoje ruke oko moga struka. zbunila me tim postupkom...no zbunjenost je nestala i osjetio sam se tako jednostavnim. polako sam stavio ruke oko njenih ramena i naslonio njenu glavu na svoja prsa. nisam rekao niti riječi. pustio sam je neka plače, slušao sam je kako tuguje, kako bez ikakvog ritma hvata zrak. plakala je dugo. sjedili smo svo vrijeme zagrljeni, u tišini.
primio sam joj glavu rukom, dok sam drugom vadio maramicu i polako sam obrisao suze s lica.
osmjehnula se.
Post je objavljen 27.04.2006. u 00:17 sati.