Marketing
70 godina štrajka u TIVAR-u
Prije sedamdeset godina, točnije 29. travnja 1936., radnici i namještenici Tekstilne industrije d.d. u Varaždinu, njih 2300, stupili su u štrajk za povišenje svojih nadnica, poboljšanje uvjeta rada u tvornici, sklapanje kolektivnog ugovora i slobodu sindikalnog organiziranja. Nakon šest tjedana, 6.lipnja 1936., oštre i uporne borbe s upravom tvornice i štrajkolomcima štrajk je uspješno okončan. Bio je to veliki događaj ne samo za Varaždin i varaždinski kraj nego i za cjelokupan radnički pokret u Hrvatskoj.
Neposredan povod štrajku bio je sukob u konfekciji 23.travnja 1936., do kojeg je došlo zbog toga što je Petar Ugrenović premjestio jednu radnicu za strojem za kojim je prije radio muškarac. Radnici je određena niža plaća od one koju je primao taj radnik.
Odmah nakon početka štrajka počele su pripreme za organiziranje štrajkaške kuhinje. Ona je ujedno i postala centar štrajkaškog logora koji je organiziran u neposrednoj blizini tvornice gdje su radnici podigli šatore. Kuhinjom je rukovodio Juraj Bermanec. Pripremala je dnevno oko 1000 obroka za radnike i njihove obitelji koje su stanovale u gradu. Hrana se u početku skupljala u samom gradu, ali ubrzo je stigla pomoć i okolnih sela. (Kneginec Gornji, Kučan Marof, Kučan Donji, Kučan Gornji, Jalžabet, Kelemen, Jakopovec, Sračinec, Svibovec, Jalkovec i Poljana). Svakodnevno su seljaci donosili hranu u grad, čak su je dovozili i kolima.
Oblasna uprava URSSJ (Ujedinjenoga radničkoga Saveza sindikata Jugoslavije) u Zagrebu uputila je 4. svibnja 1936. cirkularno pismo svim svojim organizacijama u zemlji kao i mjesnim međustrukovnim odborima, u kojem poziva na sabirnu akciju u korist «Tivarovih« štrajkaša. Također je organiziran bojkot «Tivarovih« proizvoda po cijeloj zemlji.
Uprava tvornice na razne je načine pokušala razbiti štrajk, od nepriznavanja sindikalnih organizacija, zatezanja pregovora pa do vrbovanja štrajkolomaca. Međutim, broj štrajkolomaca bio je suviše mali. Osim toga uprava tvornice nije računala s odlučnošću svojih radnika koji su branili ulaz u tvornicu. Kad se pokušalo sakupljene štrajkolomce uvesti u tvornicu sakrivene u zatvorenim vagonima, žene štrajkaši obaviještene od željezničara koji su vidjeli njihovo ukrcavanje legle su na tračnice i tako onemogućile ulazak štrajkolomaca u tvornicu.
Budući da nije uspjela razbiti štrajk, uprava je na poziv gradonačelnika Milkovića, 6.lipnja 1936., prihvatila pregovore. Tvornica je priznala i usvojila zahtjeve radnika i namještenika, tj. povišice plaća, akordne cjenike, kolektivni ugovor i pravo sindikalnog organiziranja. Poslije potpisivanja «utanačenja» formirala se povorka od oko 2000 štrajkaša radnika i namještenika. Na čelu te povorke išla je grupa od 600 biciklista. Ova je povorka prošla svim važnijim gradskim ulicama pjevajući radničke pjesme i manifestirajući «svoju slogu i svijest».
Literatura :
Crvene zastave 1936 : 50 god. štrajka Tivarovih radnika / autori tekstova Josip Runjak, Bosiljka Janjatović ( Zagreb : NIRO Radničke novine, 1986.)
Povijest sindikalnog pokreta tekstilno-odjevnih radnika Hrvatske 1919-1941 / Bosiljka Janjatović. ( Zagreb : Radničke novine, 1988.)
Žene u radničkom pokretu i oružanoj socijalističkoj revoluciji / Josip Runjak, Ivana Štager. (Varaždin : Konferencija SSRNH Zajednice općina Varaždin, 1988.)
Post je objavljen 26.04.2006. u 17:35 sati.