bez namjere da ponavljam napisano, ovdje moram ponovno naglasiti stari dubrovački običaj nasljeđa.
da bi zaštitili imanja i ime te onemogućili rodoskvrnuća, dubrovačka vlastela (brojno u manjini), držala su se strogih pravila. imanje je nasljeđivao najstariji sin. ostala muška djeca, kako bi se onemogućila udaja za niži stalež, odlazila su u neke od crkvenih redova. iznimka se je radila samo u slučajevima kad su odaslana na školovanje izvan republike, tamo i ostala (oženjeni ili ne). u slučaju da su se i izvan domovine ženili iz neodgovarajućih staleža, bio im je zabranjen povratak u dubrovnik.
ista je stvar bila s ženskim pripadnicama povlaštenog staleža - vladikama.
samo najstarijoj u obitelji bio je osiguran miraz, odnosno, omogućena udaja.
ostale, a obično su to bile obitelji s brojnom djecom, završavale su u samostanu.
nekad bi se tu našlo i više sestara, a najčešće, najbliže rodbine.
samo kao ilustraciju spomenut ću kćeri pjesnika ivana gundulića koje su završile u dumnama. dumne, a bez obzira na vrstu reda, bio je uvriježen i opći naziv za časne sestre.
Post je objavljen 25.04.2006. u 10:11 sati.