Marketing
Nestajem. Ali to nije ništa posebno. Kao kad oguliš bananu pa ju pojedeš i koru baciš u smeće. Nestajem. Ali nije to ništa posebno. To je samo premještanje situacije. Nestajem. Ali nije to ništa posebno. To je kao da izgubiš sebe, ti , koji se nikad nisi ni imao. Nestajem. Ali nije to ništa posebno. Čak nije ni najgore. Nestajem. A on kao da mi se sve više približava. Znam da me prati. Kao da mi se izoštravaju osjetila. Osjećam ga…svuda po sebi i nanovo svakog dana…osjećam da me gleda, pazi…i ne da nikome da mi naudi…
Nestajem…ali znam da mi on neće to dopustiti.
Moram biti zahvalna što ne mogu biti sretna u nestajanju jer mi to on nikada neće dopustiti.
ONI mi to nikada neće dopustiti.
Svi su svjesni da ono što ja nosim…je…neporecivo. Nepovrativo. Izvanredno. Nadljudski. I možda neuništivo.
Ali nije meni moje nestajanje prošlo glavom zbog mogućnosti ugrožavanja ljudskih života. Ono je nadasve nadahnuto mojom vlastitom svijesti i samosvijesti i nemogućnosti raspoznavanja bijelog od crnog. I nije moja ravnodušnost ono što zahlađuje odnose. Ravnodušnost je ono što nas spaja. Jer priznajmo…i ja i ti…
Unutrašnjost? Želiš li ju vidjeti? Već je odavno nagrižena i zahrđala spona koja veže tjelesnost i umnost. Možda nikad nije ni postojala. Nestati…želim samo nestati…
I znam ako postavim pitanje «a zašto ja postojim?» ovaj put, prvi put imam odgovor. I nesretna sam zbog te spoznaje.
«Nestati…»-šaputala sam histerično….a potom i glasnije « NESTATIIIIIIIII»
A ti ćeš se sutra probuditi kao da ništa nije bilo. Nećeš se osvrnuti. Neće te biti briga što se dogodilo. Biti ćeš ravnodušan poput mene, a mene ćeš osuđivati upravo zbog istog.
Post je objavljen 11.04.2006. u 20:57 sati.