Ne želim ti se prva javiti, kao što to uvijek radim,
Eto, baš neću, navikao si se na to kad ti to želiš.
Jutros me obuzela neka sjeta, tuga, ljutnja i bijes,
Jer si obećao, a nisi bio u stanju da se samnom veseliš.
Znaš li koliko sam se radovala tome danu,
Koliko sam samo žudila da ti poklonim sebe?
A ti si jednostavno napisao da te moram razumjeti,
I zašto ne ti mene, nego uvijek ja razumijem tebe.
I da znaš, suza je pala, onako iskrena i čista,
A ti je ni ovaj put usnama obrisati nećeš.
Ma i ne moraš, ako ne želiš, ako si tako odlučio,
Misli i dalje na sebe, nemoj na mene da se osvrćeš.
Pa kad te tuga stisne, kad osjetiš potrebu,
A ti se javi, dođi, očekuj sigurno razumjevanje.
Nemoj se iznenaditi ako me sretneš drugačiju
I ako u meni pronađeš samo bol i suzdržavanje.
Zapitaj se samo jesi li možda negdje i ti pogriješio,
Je li se moja suza baš uvijek otkine kad ne treba,
Ili ne osjećaš i zaboravljaš da i meni treba malo topline
I da i ja postojim ispod ovoga našega Sunca i Neba?