Marketing
Nekako s proljeća...
Naravno... cijelo vrijeme dok sam bila zatvorena u uredu, vani je bilo prelijepo vrijeme koje sam mogla samo čeznutljivo pogledavati korz prozor,... sad, kad bih trebala krenuti doma (ali ne prije nego napišem post!
), vani lijeva kao iz kabla. I grmi, dakako. Čari ir adosti dolaska toplijeg vremena... Zapravo i volim one ljetne oluje, grmljavina mi diže adrenalin... ali ovaj bućkuriš vani... baš kad moram doma... točnije, na kavu... uh...
Vikend je bio... zanimljiv. Od loših stvari - katastrofalno (ali zaista i bez pretjerivanja) stanje mog buraza u školi i pokoja svađica... hm... čak i jedna grda svađa - s njim... Od dobrih stvari - jučer je bilo prekrasno vrijeme, pravi lijepi proljetni dan, i Joe i ja smo se išli šetati uz Koranu... Kad sam vidjela prve ljubičice, doslovce sam šiznula od radosti, počela skakutati i pjevušiti i cvrkutati (A TO ZAISTA TREBATE ČUTI!
) po svježoj zelenoj travici... Niniane u vrtlogu vlastite radosti... za Vrapče, mislili su sigurno neki prolaznici koji dolazak proljeća ne uzimaju toliko k srcu kao ja. Joe je, rekla bih, uživao. Uvijek uživa kad sam ja sretna i kad se glupiram i kad on to moje blamiranje uspije snimiti mobitelom i onda me s tim kuriti sljedećih... dugo. Zlato moje!
Prošli puta sam se tako radovala kad je zapala jaka mećava, a on i ja smo šetali po snijegu, i padale su one goleme krpe snijega, a ja sam skakutala i cičala "Snijeg, snijeg, sniiiijeeeeeg...". prestrašno... 
No da se vratim proljeću... Od grana tek prolistale tužne vrbe sam, kao svaka prava dama iz keltske i ine mitologije
, napravila vijenac - prvi je, doduše, bio premali, pa sam ga bacila u Koranu s dovoljno dramatizacije i arhaičnog izričaja u tome da bi ispalo poput nekog drevnog ostavljanja dara šumskim i riječnim vilama... Drugi sam nosila na glavi cijelo vrijeme - čak i dok smo sjedili na kavi (da ponovim kakvu reakciju izazivam u ljudima kad sam takva?
)
Kasnije smo brali cvijeće... Ljubičice, divlje zumbule i još neke bijele kojima se sad, da me ubijete, ne mogu sjetiti imena... prekrasno... Potaknuti ugođajem proljeća i mirisima cvijeća svuda oko nas, zajedno smo smislili jednu krasnu bajku o koranskoj vili, sad ju "samo" moram baciti na papir...
Bilo mi je prekrasno... U takvim trenucima kao da vrijeme stoji, a svijet postoji samo zbog nas i ljubavi kojom se volimo, kao da nikakve sjene prošlosti ni one koje vrebaju u budućnosti ne mogu narušiti taj sklad s prirodom... Nema riječi kojima bih to mogla opisati, ma koliko elokventna možda bila...
Post je objavljen 03.04.2006. u 17:09 sati.