Lady of the Lake Scrolls

Naravno... cijelo vrijeme dok sam bila zatvorena u uredu, vani je bilo prelijepo vrijeme koje sam mogla samo čeznutljivo pogledavati korz prozor,... sad, kad bih trebala krenuti doma (ali ne prije nego napišem post!), vani lijeva kao iz kabla. I grmi, dakako. Čari ir adosti dolaska toplijeg vremena... Zapravo i volim one ljetne oluje, grmljavina mi diže adrenalin... ali ovaj bućkuriš vani... baš kad moram doma... točnije, na kavu... uh...
Vikend je bio... zanimljiv. Od loših stvari - katastrofalno (ali zaista i bez pretjerivanja) stanje mog buraza u školi i pokoja svađica... hm... čak i jedna grda svađa - s njim... Od dobrih stvari - jučer je bilo prekrasno vrijeme, pravi lijepi proljetni dan, i Joe i ja smo se išli šetati uz Koranu... Kad sam vidjela prve ljubičice, doslovce sam šiznula od radosti, počela skakutati i pjevušiti i cvrkutati (A TO ZAISTA TREBATE ČUTI!) po svježoj zelenoj travici... Niniane u vrtlogu vlastite radosti... za Vrapče, mislili su sigurno neki prolaznici koji dolazak proljeća ne uzimaju toliko k srcu kao ja. Joe je, rekla bih, uživao. Uvijek uživa kad sam ja sretna i kad se glupiram i kad on to moje blamiranje uspije snimiti mobitelom i onda me s tim kuriti sljedećih... dugo. Zlato moje! Prošli puta sam se tako radovala kad je zapala jaka mećava, a on i ja smo šetali po snijegu, i padale su one goleme krpe snijega, a ja sam skakutala i cičala "Snijeg, snijeg, sniiiijeeeeeg...". prestrašno...
No da se vratim proljeću... Od grana tek prolistale tužne vrbe sam, kao svaka prava dama iz keltske i ine mitologije, napravila vijenac - prvi je, doduše, bio premali, pa sam ga bacila u Koranu s dovoljno dramatizacije i arhaičnog izričaja u tome da bi ispalo poput nekog drevnog ostavljanja dara šumskim i riječnim vilama... Drugi sam nosila na glavi cijelo vrijeme - čak i dok smo sjedili na kavi (da ponovim kakvu reakciju izazivam u ljudima kad sam takva?)
Kasnije smo brali cvijeće... Ljubičice, divlje zumbule i još neke bijele kojima se sad, da me ubijete, ne mogu sjetiti imena... prekrasno... Potaknuti ugođajem proljeća i mirisima cvijeća svuda oko nas, zajedno smo smislili jednu krasnu bajku o koranskoj vili, sad ju "samo" moram baciti na papir...
Bilo mi je prekrasno... U takvim trenucima kao da vrijeme stoji, a svijet postoji samo zbog nas i ljubavi kojom se volimo, kao da nikakve sjene prošlosti ni one koje vrebaju u budućnosti ne mogu narušiti taj sklad s prirodom... Nema riječi kojima bih to mogla opisati, ma koliko elokventna možda bila...