I evo opet natrag moje morbidnosti. Ne mogu si pomoći. svaki put kad se želim početi osjećati bolje i krenuti sve iznova uvijek me nešto u tome spriječi. Ponekad mislim da jednostavno ne postoji način da se dosegne sreća-pogotovo onda kad sve izgleda bezizlazno i beskorisno. Ja jednostavno više ne mogu pronaći ljepotu u stvarima koje me okružuju. Na sve gledam cinički i licemjerno jer mislim da upravo takva su djela svih oko mene.
Zbog toga sam puna negativnosti i uvijek sa željom da nešto promjenim no u tome ne uspijevam. Nedostaje mi moje prijašnje ja. Nedostaje mi ono doba kad sam uživala u društvu ljudi. nedostaje mi vrijeme kad sam ljude smatrala ljudima i bićima vrijednim poštovanja.
Sada je sve drukčije. Više ne vjeruje da postoj samilost i ljubav. Danas je sve izobličeno i nikakvo. Nitko u sebi više nema načela i morala. Više nitko ne voli i ne doživljava ljubav onako kako su je doživljavali prije. Sve mi se više čini da ono što se danas naziva ljubavlju drugi je način za preživljavanje i traženje društva. U ovo doba za unutrašnju sreću i ispunjenje više ne služi ljubav već prva droga i stimulans koji se nađe po povoljnoj cijeni. A nad takvim svijetom sablažnjavam se i ne želim ga gledati, a na to sam primorana.
Jedini koji uživaju u današnjem okruženju su djeca i to samo zato što žive u svijetu bajki i legendi. Kako će se samo iznenaditi kad odrstu i počnu spoznavati.
Post je objavljen 02.04.2006. u 18:55 sati.