Svašta sam ti htjela ispričati...svašta. I kako je On krasan, kako mi se sviđa način na koji se prema meni ponaša, i kako sam sad, kao, uspješna u poslu koji radim, i kako i dalje imam dileme oko toga trebam li uopće završit faks koji sam dovela do pred kraj, i kako ne plačem više, i kako mi se čini da sam odrasla, i kako su se ljudi jako promijenili, i kako sam shvatila da je obitelj takva kakva je i kako nisam ja kriva za to, i kako sam se toliko puta razočarala, i kako sam se toliko puta oduševila, i kako sad znam da ima još puno dobrih ljudi, i kako više nisam onako ogorčena, i kako sam opet živa i kako mi je nekim danima sve smiješno, i kako mislim da si ti nešto najljepše u životu što mi se dogodilo, i kako mi je žao što su stvari između nas bile takve kakve su bile, i kako nikad neću prežalit kraj prijateljstva s najboljom prijateljicom, i kako sam još uvijek nesigurna u sebe, i kako sam sretna što me ljudi koji me okružuju tako jako vole, i kako više nemam noćne more i kako više ne trebam tebe da me tješiš, i kako opet znam uživat u svakom danu i svakom trenutku, i kako sam naučila puštat stvari i ljude da idu svojim putem bez da ih pokušavam zaustavit ili promijenit, i kako sam naučila opraštat i kako te se sjetim baš svakoga dana. Ali nisam. Nisam ti rekla čak ni da mi nedostaješ. Samo sam zapalila cigaretu. Šta ja znam...možda je tako i bolje.
Post je objavljen 28.03.2006. u 23:34 sati.