Vidio sam ih danas ponovo. I jučer. I prošli tjedan skoro svaki dan. Navika je bedasta stvar. Svako jutro u isto vrijeme se isrkcam iz dvanajstice kod HNK, pa lupim pješke preko Masarykove do posla. Lagana šetnjica i pljuga, taman da me razbudi prije napornog radnog dana. Mislim da sam ih prvi put vidio prije negdje tri tjedna, pa neko vrijeme niš. Nije ih bilo ili sam ih ja promašivao za koju minutu. U zadnje vrijeme ih vidim stalno.
I moram priznat da mi poprave dan, navuku smiješak na lice, pa nekak sigurnije kročim kroz ovaj šugavi svijet. Dvoje, 20 i kusur godina, obučeni za posel, padaju svako jutro jedno drugom u zagrljaj, baš tamo negdje kod Zdenca života, i ljube se kao da ne postoji ništa drugo oko njih. Nema svijeta okolo, auti ne trube, tramvaji ne škripe, a ljudi... Ljudi idu svojim poslom i ne primjećuju ih. Dvoje ljubavnika koji se bude svako jutro znajući da će kroz kratko vrijeme ponovo biti u zagrljaju voljene osobe.
Ja ih primjećujem. Da li sam posebniji od drugih koji samo prolaze? Ma nisam. Samo me podsjećaju na nekoga, na posebne zagrljaje i poljupce, na treperenje u trbuhu kad znam da cu je vidjet. Pa poželim svako jutro da mi stojimo na tom istom mjestu i grlimo se kao da ne postoji ništa oko nas.
Pa onda to isto poželim i u prijepodne, u vrijeme ručka, poslijepodne, kad se blizi večer, prije spavanja...
Cijeli dan želim takav isti zagrljaj. Isti kao onaj jutarnji koji gledam u prolazu i koji mi mami smiješak na lice. Koji me tjera da još više mislim na nju. A lijepo je svako jutro koje počinje takvim mislima.
Post je objavljen 21.03.2006. u 10:28 sati.