Kako je to usran osjećaj kad je između nas sve veći razmak... Nemate pojma! Ja hodam i gledam kako se sve više udaljava i osjećam kako mi se oči magle. U glavi mi svira: Ostani uz mene, noćas kada odu svi. Svjetla dok se gase ti uz mene ostani i suze reći će ti više od riječi... Više ne mogu izdržat i skrećem na drugu stranu. Hodam, hodam... Postajem nevidljiva i pratim cestu po kojoj koračam. Neznam gdje idem... Nalazim se na mjestu gdje smo prohodali, sjedam na klupicu ne mareći za kišu i hladne poglede ljudi. Misli mi prolaze kroz glavu i prisjećam se svega što je bilo: sjećam se svih kampova, izlazaka, ljeta u Opatiji, naših pjesama, Paga, zvijezde koju sam dobila na poklon, svih izgovorenih riječi, internih fora........ A šta sad? Znam što se događa i žao mi je, ali ne razumijem zašto on to ne želi priznat. Možda se tješi da to nije istina, da je sve po starom i vjerojatno mene krivi. Ja sam uvijek kriva za svađe! Znam to... Osjećam da me više ne poznaje...ne kao prije. I tako prazna dolazim doma. Pokušavam bit normalna...ma u biti šta njih briga šta je s nama! Ne želim pitanja! Ne želim s nikime razgovarat o tome.
Što god bilo, neću nas zaboravit....
Post je objavljen 04.03.2006. u 22:24 sati.