Kad munje
grudima šaraju,
zauvjek i neizbrisivo,
Sinajski.
Pogled mi traži,
odakle to
ljepota,
tako rano,
mir moj
potresa.
Spokoj zauvjek
izgubljen,
propinje se,
kao kobra,
za skok spremna.
Ne žalim
zbog nemira
probuđenih,
ne tužim
za drskost,
neutješno.
Samo se ljutim,
što tako daleko,
a tako poznato,
po navici staroj,
na mjestima
nezasticeno.
A daljina
se protegla
u nemoći.
U pogledu molitva,
a ne želja.
Ispod ušiju
zapeklo,
kao nekad davno.
Post je objavljen 08.03.2006. u 07:22 sati.