Marketing
~*~ Ispovijesti prodane duše ~*~ ... .. Part 4.
Koliko dugo sam trčao po tom beskraju ne znam ni sam ... Tamo kao da je vrijeme stalo. Teško je to opisati ... Trčite sate i sate ... kao da ste na istom mjestu ... ta praznina ... proganja vas. Strah ... taj neopisivi strah i te oči koje vas gledaju odasvud ... osjetite njihove poglede na svojim leđima ... gore ... režu vam kožu i penju se po kralježnici do mozga ... uđu i dovode vas do ludila. A ja znam da je i on tu ... gleda i uživa. Uživa u toj boli koju mi zadaje ... Nepošteno ... zaista nepošteno.
"Napokon"- čuo sam starin glas kad sam otvarao oči ... kapci su mi tako teški. Svaka koščica u mom tijelu vrišti, a ja to moram slušati. Cijelo moje tijelo vrišti, a ja ne mogu ništa. "Skoro smo te opet odveli na hitnu ..."- rekla je stara s grčem u glasu. Vidio sam da joj oči suze i da se suzdržava da ne krene u plač. "Zašto ne ... to bi mi bilo već neki 6 put da sam tamo"- mislio sam. Svaki put završio sam na hitnoj ... Nikada neću zaboraviti prvi put kada mi se to dogodilo. Dogodilo mi se u stubištu na stepenicama. Osjetio sam kako mi se trnci penju po nogama. Okrenuo sam se ..., pogledao sam dolje. Dolje na prvom katu ... u sjeni ... gledao me ... uživao ... u mraku ... Tada sam pao. Udario sam glavom od susjedova vrata i njome probio stakleni dio na vratima. Dobio sam nekih 15 šavova, nakon što su mi izvadili ogroman komad stakla iz tjemena. Drugi sam si put radio ručak ... s nožem u ruci. Vidio sam ga na susjednom balkonu. U mraku ... sjene su ga okruživale ... bježale od njega ... Pao sam, u grču zarezao venu na ruci. Dugo mi je trebalo da staroj objasnim da se nisam htio ubiti. Nakon četvrtog i petog puta je shvatila da se nešto događa. Doktori ništa ne znaju ... uvijek me pošalju doma bez objašnjenja sa sve više šavova na mom izmučenom tijelu. Neću moći dugo ovo izdržati. Eto ... što sam dobio ?! Još ništa nisam iskusio od tog savršenog života koji mi je obećao ... Samo plaćam ... za nešto što nisam dobio. Možda nikada neću ni dobiti ...
"Znaš da moramo o tome kad tad popričati ..."- rekla je stara još uvijek se suzdržavajući od plača. Kao da nisu znali ... znali su ... čim su me vidjeli nakon onog susreta ... vidjeli su prazninu u mojim očima ... vidjeli su moje lice, njegovo smrtno bljedilo. Znali su, ali su htjeli to čuti od mene. "Mama, ne želim o tome ..."- rekao sam izmučeno. "Ne možemo tako više"- pojačala je glas - "Ne možemo !!" ... "Neću o tome !"- rekao sam dubljim glasom. "Šta misliš do kad ćemo ovako ?!?- počela se derati. U tom trenu zamaglio mi se vid ... stol se počeo tresti. Čuo sam kako su se olovke otkotrljale sa stola. "Neću više o tome ..."- rekao sam glasom koji je izazivao jezu ... strah. Osjetio sam da se stara stresla ... proplakala je ... nije se više mogla suzdržavati. Stari ju je uhvatio za ruke i odvukao iz sobe. Zalupio je vratima. Osjećao sam se jadno ... Kasnije sam duboko u noć slušao starine jecaje i tatu kako ju tješi. Svakim tim jecajem ... umirao sam sve više. Praznina me ispunjavala ... Skučen u mraku ... sjedio sam na krevetu. Poput sjene ... kao da me nema ... osjetio sam kako odlazim sa ovoga svijeta, a ja tu ne mogu ništa. "Šta da napravim ..."- rekao sam u sebi ... Možda bi mi najpametnija solucija bila da se ubijem ... jer ne želim više .. ne želim mučiti sebe i sve oko mene. Čekati kad će on opet doći ...
Sišao sam sa kreveta, otišao u kupaonicu. Uzeo sam tatin žilet. "Što ja to radim ... o Bože moj ... kako sam ja došao do toga"- mislio sam izgubljeno gledajući u toplu vodu u kadi koja je dobivala ružičasto crveni odsjaj od kapljica moje tople krvi koja mi je kapala iz zapešća.
TO BE CONTINUED ... ..
Post je objavljen 26.02.2006. u 18:52 sati.