„...Čovjek živi iz znatiželje. To je najbolje i najpoštenije. Sve ostalo samo je lažno udvaranje tuđim suzama. Camus je tražio i davao melodramatska objašnjenja. S onima koji ne umru slučajno stvari stoje ovako: prerezanih žila umiru žene i homoseksualci, metak u glavu ispale vojnici i grubijani, tabletama se dokrajče glumci i romantičari, u srce pucaju nespretnjakovići i neurotici, vješaju se neobaviješteni i perverznjaci, s mostova skaču slavohlepni i slabići, s krovova i visokih katova skaču očajnici i teoretičari.“Ovo je ulomak iz Jergovićeve priče „Vrtlar“. U svakom slučaju trebali biste je pročitati.
Ja sam razmišljala o tome dosta. O samoubojstvu. Zaključila sam da bih ja to napravila tabletama (dakle ispada da sam glumac i romantičar, što mi paše jer sanjam o upisu na dramsku akademiju). No, prije toga bi napisala svima oproštajna pisma, roditeljima, i prijateljima, te kako želim da mi sprovod izgleda. Obukla bih bijelu haljinu i starke i u tome bih to učinila i u tome bih željela biti pokopana. Ali, naravno, ja to nikad neću učiniti. Zato što se bojim. A jučer je Adam rekao „Neki to učine odjednom, a neki svaki dan pomalo“ E pa ja sam od onih koji to čine svaki dan pomalo. I zapravo se ubijam, polagano i licemjerno. Svaki jebeni dan uništim ono malo zdravog i smislenog života koji mi je dat. Bojim se prekinuti tu paradu odjednom. Bojim se smrti, a činim sve da se susretnem s njom što prije. Mrzim kad ljudi kažu da je osoba koja je počinila samoubojstvo kukavica jer se kao, nije mogla nositi sa životnim nedaćama. Mrzim to, i to je prokleta laž. Ubiti nije ni približno onako lako kako to nevini misle. To je Dumbledore rekao. Obožavam tog ludog starca. No sad to nije važno. Uglavnom, nemojte nikad misliti da su kukavice oni koji odluče počiniti samoubojstvo. Vjerujte mi, ja to znam. Ja sam prokleta kukavica. Oduvijek sam bila. A jebi ga, opet živim, i sve što dotaknem pretvaram u smeće.
Evo, npr. sinoć, bila sam u jednom disku, svirala je dobra grupa, dobre pjesme, sve stari Yu-rock i slično, i bila sam s društvom i bilo mi je super. Čak je bio i ON, taj ludi Pokemon sa sexy frizurom. I gledala sam ga pola večeri, imala sam dobru poziciju pa sam mogla sve gledati (ali i on je mene gledo, naravno, manje neg ja njega, ali opet... a kurva jedna baš je usran, ne jebe me ni pet posto, a sinoć se nešto kurči onde, mater mu j...) I čitava ta večer je bila dobra. Ma ne bila je totalno dobra. I sad, pitate se što je pošlo po zlu, što se dogodilo. ja. Ja sam se dogodila. Kad sam došla kući sinoć, osjećala sam užasnu krivnju zato što mi je bilo tako dobro. A ne bi mi trebalo biti dobro, jer sam ja usrana osoba. Totalno sjebana i sebična. I možda baš zbog te moje sebičnosti, previše se volim da bih mogla natrpati šaku tableta i uvaliti ih u usta.
Ali ne volim se dovoljno da bih se mogla prestati uništavati iz dana u dan. I sebe i sve oko sebe.
Što još da vam kažem? Još jednu od stotinu rečenica koja počinje sa „ja“ Mislim da je dosta za danas.
Još samo jedna moja pjesma. Totalno prikladna.
Krivnja
Kao teret, teški, ogromni teret,
Koji nosite grubom stazom,
I nitko vam ne pomaže.
Štoviše, kao da nitko i na primjećuje,
da nosite taj teret.
Potpuno ste sami. Vi i teret.
Katkad, kad postane pretežak,
Zastrašujući bolovi se prošire,
Cijelim tijelom.
I uništavaju vas, kao otrov,
Kojeg je nemoguće ukloniti.
Ili jednostavno ne znate način.
Često će vam ljudi predbaciti i reći
Kako je lako hodati putem, ma kako on težak bio,
bez tereta.
A vi ćete se nasmijati,
I zatomiti suze.
Jer znati ćete da,
Njihove oči ne vide,
Teret koji vi nosite.
Post je objavljen 19.02.2006. u 20:56 sati.