Marketing
~*~ Ispovijesti prodane duše ~*~ ... .. Part 3.
Vjerojatno se pitate da li sam prodao dušu ... ili ne. U jednu ruku jesam ali u drugu pak .. nisam. Kako možete prodati nešto u što ne vjerujete ? Što je uopće duša ... pitao sam se opet gledajući u bezdan mraka vani dok je odsjaj uličnih svjetala ispunjavao moju prazninu ... Da li je to nešto opipljivo ? Nešto materijalno ? Nešto što možete kupiti ... što znači da je možete i kupiti. Da li se duša može kupiti ? Je li to stvar za koju možete dobiti račun ... Da li je to uhvatljivo ... zaista ... da li je možete kupiti ili prodati ... poput magle ... tu je ... ali opet nije. Osjetite je ali u trenu može kako i nestati tako opet i doći ... i opet nestati ... Pitanja, samo pitanja koja će me mučiti dok sam god živ.
Stalno mi se vrtio taj dan u mislima ... ako i postoji duša ... pa Bože moj .. ja sam je prodao ! Žalosno, ne sjećam se ... prodam nešto tako važno, a ne sjećam se kao da sam izgubio ključeve, a ne dušu ... Valjda je to neko osiguranje onoga ... nazovimo ga Sotonom ... ako ikada budeš tražio reklamaciju ili se budeš htio žaliti Vrhovnom sudu iliti Bogu ... Ništa mi nije ostalo ... Poput vakuma u mojoj glavi ... mrvice sjećanja ... fragmentirane ... poput razbijene čaše ... tisuću komadića, a nikako ih povezati. No, jedino što nikada neću zaboraviti je ta oštra bol ... vjerojatno kad su se naše ruke uhvatile u koštac ... u zagrljaj. Kao da sam se izgubio u tom trenu ... izgubio sebe ... osjetio ... čisto - zlo. Tada sam iznevjerio sebe ... izgubio se, bez nade da ću se ikada pronaći. Lagano bi bilo zaboraviti ... preći preko toga. Ali kad svaki dan moram gledati tu svoju odvratnu ruku ... taj dlan ... prekriven opeklinama. Opekao se na štednjak ... možeš misliti ! To samo moja mama može povjerovati. Te rane ... kao podsjetnik ... svaki dan ... svaka od njih kao da me gleda. Kao da će iz nje svakog trena izići ružine bodlje ... ili kanđže ... kao da me on gleda kroz njih. Najrađe bi si ju odrezao ... probao sam ... ali nemogu ... kao da ima svoje misli ... kao da je živa ... "Hoćeš što pojesti ?" - trgnula me mama iz moga razmišljanja - "Neću ... ostavi me" ... Zatvorila je vrata s tugom ... Znaju ... osjete da sam se promijenio od tog "događaja", od prije godinu dana. Osjete ... svi ... ali nitko ništa ne govori. Ja znam da oni znaju ... osjetim ... vidim ... Kao da se boje. Samo u prolazu ... poput sjena ... čujem jecaje moje majke ... svaki dan. Otac ... pravi se da se ništa ne događa. Ljudi moji da vi samo znate što se meni dogodilo. Dođe mi da kažem cijelom svijetu ! Da sam vragu prodao dušu !! Yeah, right ! Tko bi mi povjerovao .... završio bi u ludnici. Možda bi mi tamo i bilo najbolje. Svoj na svome ...
Vidio sam neku sjenu u mraku da me gleda ... stoji tamo na parkiralištu ... pokraj auta. Gleda ... kao da nešto čeka. Ali ja znam tko je to ... znam što radi ... Znam. Prošli su me trnci po cijelom tijelu ... "Opet" - povikao sam. Trnci su se širili tijelom, išli su prema ruci. Kao bujica rijeke ... koja hrli prema brani koja neće izdržati .. poput lavine. Bol .. od koje mi je na nos počela teći krv ... hrlila je prema ruci. Poput potresa. Eksplozije nuklearne bombe. Ruka mi se zažarila ... Kao u filmu ... trajalo je sate i sate .. izgubio sam pojam o vremenu. Ništa nisam čuo, zaglušujuća bol ... odvela me iz ovoga svijeta. Ostavio sam ovaj materijalni svijet i nestao. Tijelo mi je palo ... povuklo sve sa stola. Zvuk razbijene čaše digao je moju staru poput munje kad sijevne ... poput grmljavine ... sve se sručilo na pod. Zajedno sa mojim beživotnim tijelom koje je palo poput klade. A ja ... gdje sam ja ... neznam kako da se vratim. Trčim ... ali nigdje ne vidim svijetla. "Hoću li pronaći izlaz ?!" - pitao sam se, dok sam trčao u nepoznato ... .. .
TO BE CONTINUED ... ..
Post je objavljen 19.02.2006. u 17:56 sati.