-nastavak-
Podmornica koja bi održavala optički kontakt s konvojem, daleko ispod obzora, nije nikako smjela napadati. Podmornice određene za napad danju bi podilazile ciljevima i tražile najpogodnije pozicije za napad. Podmornice su težile da zauzmu položaj u pramčanom sektoru konvoja, odakle bi onda noću izvele površinski torpedni napad kod kojeg bi probijale osiguranje konvoja. Padom mraka najveću poteškoću podmornice su imale u zauzimanju pozicije za napad iz položaja čopora koji je bio ispod crte obzora, jer prelazak dana u noć traje izuzetno kratko. Upravo u tim kratkim trenucima podmornice su trebale neopažene prići konvojima na udaljenosti koje omogućuju noćno motrenje. Ako se čopor danju nalazio u povoljnoj poziciji, podmornice su čekale pod vodom, a u sumrak ili noću izronile bi usred konvoja ili po krmi osiguranja razarača i započele napad. Najčešće podmornice bi napale u bok konvoja i gađale snopom 2 do 3 torpeda. Pogodak torpeda izazvao bi poremećaj u bojnom složaju razarača iz osiguranja konvoja, jer bi razarači napali podmornicu koja bi ih odvukla iz konvoja, a to bi onda vješto iskoristile druge podmornice iz čopora. Napadi bi se opetovali nekoliko noći, a za uspjeh je najvažnije bilo da podmornice pronađu konvoj koji bi tada danju neprimjetno pratile, a noću napadale. Napadi čopora podmornica polučili su najveće rezultate tijekom prosinca 1941. do prosinca 1942. jer u to vrijeme Saveznici nisu imali dovoljan broj brodova i naprava za suprotstavljanje podmornicama. Međutim, postupno Saveznici uvode sve veći broj snaga i sredstava u osiguranje konvoja (proširene su zone djelovanja zračne zaštite, uvode se radari na brodove i zrakoplove, unaprijeđena je radiodetekcija, a uvode se i zaštitne skupine – Support Groups – za pratnju konvoja itd.), pa dotadašnji način napada podmornica na konvoje nailazi na sve veće probleme i do ljeta 1943. konačno je kao takav napušten. Tijekom mjeseca rujna 1943. njemačke podmornice prelaze na podvodne napade u kojima uz pojedinačni napad primjenjuju i skupni napad podmornica. U skupnom napadu (8 do 10 podmornica) napad se provodi istodobno sa svih podmornica, ili pak uzastopce, jedna za drugom podmornica u kratkom vremenskom intervalu provodi napad. Tijekom dana podmornice su pod vodom na svojim ophodnim crtama, zbijenog složaja i gotovo nepokretne čekaju noć. Danju bi napale samo ako bi konvoj naletio na njih. Napadom skupine podmornica zapovijeda zapovjednik podmornice koja je prva zamijetila konvoj i to dojavila ostalima. Podmornice međusobno održavaju vezu i strogo nadziru položaje susjednih im podmornica, a svakoj su podmornici strogo određeni rajoni (područja) gdje može provesti napad. Ako se napad provodi jedan za drugim, onda se to radi u trenutku kada konvoj napušta određeno područje podmornice i prelazi u područje odgovornosti druge podmornice. U to doba njemačke podmornice dobile su u naoružanje električni torpedo s uređajem za samonavođenje, pa je povećana efikasnost ciljanja, a osobito prema brodovima površinske zaštite konvoja. Nakon uvođenja šnorkla, podmornice opetovano prelaze u podvodni napad uz obale u vrijeme od svibnja 1944. do svibnja 1945. godine.
Post je objavljen 12.02.2006. u 19:43 sati.