Nekada morate shvatiti da ne možete dalje...
Da je ovdje stop...
Stanka od koje se ne vidi završetak...
Bez ikakvih izgleda za povratak...
A opet sa snagom za nastavak...
Bez smisla za život...
Ništa više da vas veže za ovaj svijet ludila...
A da imate razlog...
Kada cijeli život živite u tunelu, gdje vas drugi guraju ukrug, i kada dođe neko ko vas gura prema sreći...
Tu je cilj života...
Ne bogatstvo...
Ni slava...
Ni ikakvo pijanstvo...
Ni napušenost...
Bogatstvo je u tome što ćete prepoznat u naizgled beskonačnom tunelu života...
Nema tog novca...
Koji me može ovako usrećiti...
Ni ikakve materijalne stvari...
Žao mi je samo što to ne mogu pokazati...
Makar se trudio...
Sve je tako jednobojno...
A opet tako šareno...
Nigdje nema početka ni završetka...
A negdje počnemo i završimo...
To nije rođenje i smrt...
To je kada shvatimo stvari oko sebe...
Neke stvari koje ste spremni riskirat za nešto više...
Al opet, tim riskiranjem možda izgubite sve ono o čem se radilo na početku...
Onaj osjećaj sreće...
Ono što niko nikad prema toj osobi neće osjećati...
Koliko god zvučalo umišljeno i samouvjereno...
Ono što je u vašem srcu znate samo vi koji to osjećate...
I onda se ispričavate zbog toga...
Ne znam zašto...
Ništa nema smisla...
Al opet, treba biti sretan za ovo što se ima...
I ja jesam...
Još uvijek nemogu vjerovati da sam ovoliko sretan...
Ali opet u kurcu...
No, kao sve stvari, vrijeme liječi sve...
Al samo se nadam da vrijeme neće zabunom izliječiti ono stanje sreće, kao i tuge...
Svaki trenutak cijenite ko da vam je posljednji...
I priznajte sami sebi ono što mislite da je istina, prije nego priznate drugima...
Jer će vam um smatrati to neistinom...
Ne znam više šta da mislim... Valjda imam samo reći hvala... Ne znam ni šta mi je sad...
Ne znam....
I hvala...
...
Post je objavljen 12.02.2006. u 00:11 sati.